DW: Vi ste, u okviru švicarskog humanitarnog udruženja Netzwerk Asyl iz Argaua, skupili novčana sredstva i humanitarnu pomoć i  23. decembra se sa dva auta zaputili u BiH. Posjetili ste izbjeglički i migrantski kamp smješten u objektu firme Miral u Velikoj Kladuši, zatim kamp u nekadašnjoj fabrici Bira kod Bihaća kao i Izbjeglički centar Salakovac kod Mostara. Kakva je situacija u kampovima i u kakvim uslovima žive ti ljudi?

U Miralu pored Velike Kladuše je smješteno oko 690 osoba, među kojima 5-oro djece i isto toliko žena a ostalo su uglavnom mlađi muškarci. Ljudi spavaju na krevetima na sprat oko kojih su postavili deke kako bi imali minimum intimnosti. Koriste plastične WC-ove, iste one koji se kod nas koriste na baušteli. Sve je improvizirano i to je naš glavni utisak. Sve bi moglo biti i čistije i bolje organizovano. Prljavo je i hladno. Smrad iz kampa kao da osjećam i ovdje u Švajcarskoj. Situacija je teška, ne bih je nazvao katastrofalnom, ali ima i dalje ljudi koji spavaju napolju, pa ipak je bolje nego ljetos. Higijenski uslovi su jako loši. Nema ljekara svakog dana u kampu, nego su tu samo u određenim terminima, a ne govore dobro engleski jezik. Na sebi sam imao šal od fudbalskog kluba iz Dortmunda i to je odmah privuklo osamnaestogodišnjake iz Egipta, koji su se tome jako obradovali.

Jesu li i u drugim kampovima uslovi života tako loši?

Bivša fabrika Bira u Bihaću, jedna ogromna hladna i mračna hala, bila je puna tužnih ljudi i smeća. Neki kažu da je tamo smješteno 1.700 ljudi, a drugi da ih je 2.100. Unutar fabrike su kontejneri i šatori u kojima su smješteni migranti. Iz IOM-a su mi rekli da od 200 kontejnera 37 nije imalo grijanje, pa smo kupili grijalice i predali im. Kupili smo i mikrovalne za Crveni krst kako bi mogli grijati hranu. Izgleda da je nema dovoljno. Oni koji imaju pare odu sebi u trgovinu nešto dodatno kupiti. Nabavili smo i dostavili dosta rukavica, čarapa, cipela, kapa, jakni, termo pantalona, pelena, hrane i medicinskih potrepština i lijekova...... nismo sve dali kampu nego volonterima, privatnim ljudima koji pomažu (kao SOS Velika Kladuša, Crvenom Krstu u Ključu, itd.)

WC-i su začepljeni i prljavi, okolo je smeće. Jedan od migranata se u Biri tuširao hladnom vodom, pošto nisu imali tople. Pokušavaju to urediti, ali daleko su od toga. Kada smo bili tamo, dosta je ljudi spavalo na smrznutoj travi. Primjetili smo da mnogi ne izgledaju zdravo.

Razgovarali ste sa migrantima i izbjeglicama. Kako se oni nose sa situacijom u kojoj su se našli?

Prilično su optimistični. Upoznali smo jednoga kojeg su šest puta vratili, a drugoga su čak osamnaest puta vratili u BiH i još uvijek optimistično gledaju na budućnost i vjeruju da će stići na Zapad. U Velikoj Kladuši su nam rekli da 100 migranata svake večeri pokušava preći granicu. 70 bude vraćeno, a 30 uspije da se nekako probije i preko Hrvatske i Slovenije dođe do Italije. Uglavnom su pozitivni i to me iznenadilo.

Koji su sve razlozi njihovog bijega na Zapad?

Bila je grupa iz Egipta koja je objavila kritične sadržaje na internetu uperene protiv vlasti pa su imali problema sa policijom. Bilo je ljudi iz Maroka, koji idu za boljim životom ili iz Irana koji su iz političkih razloga napustili domovinu. Ljudi iz Pakistana bježe zbog ekonomske situacije a neki i zbog rata. Znao sam da dolaze izbjeglice iz Sirije, Iraka, Afganistana, ali me je malo iznenadilo kada sam sreo ljude iz Egipta i Indije. Svi se nadaju se da će biti bolje i da će proći granice.

Kakav je utisak na Vas ostavilo lokalno stanovništvo u BiH?

Lokalno stanovništvo iz BiH je stid što njihova država nije mogla da učini više da pomogne izbjeglicama i migrantima. Ljudi u Krajini se osjećaju zapostavljeno. A da ipak sve može funkcionisati uvjerio sam se svojim očima u Mostaru. Posjetio sam u julu i decembru kamp u Salakovcu i tamo sve funkcionište. Uslovi nisu kao u Švajcarskoj ili Njemačkoj, ali su ipak humani. U tom kampu ima i dosta djece. Ako BiH može voditi brigu o migrantima u Salakovca kod Mostara, ne znam zašto to isto ne može u Velikoj Kladuši i u Bihaću. To je meni kao strancu malo čudno, odnosno ne mogu razumjeti zašto se na jednom mjestu može organizirati, a na drugom ne može. Ili neće. Ko to zna. Malo sam se i razočarao jer sam vjerovao da međunarodne organizacije mogu više učiniti i biti efikasnije i brže. Za ovaj problem se zna još od marta prošle godine. Nije mi jasno kako zima može ikoga iznenaditi.

Kako su se policajci u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji odnosili prema izbjeglicama, jesu li ih tukli?

Čudno mi je bilo što oni, koji su išli na „game", dakle na kocku, odnosno pokušali preći granice prema Hrvatskoj, nisu direktno išli za Karlovac, nego su kolima preko Novog Grada dolazili do Kostajnice gdje su čamcem prelazili preko Une. Lokalni krijumčar bi ih odveo na Baniju u Hrvatskoj i tamo su ih hvatali a da nisu uspjeli preći ni kilometar. Hrvatski policajci su im oduzimali mobitele, tako da se ponavljaju sve one priče koje sam imao priliku čuti i ljetos. Dobili su malo batina, ali kažu da ih nisu pretukli, samo su im oduzeli stvari, mobitele i novac. Tvrde da su nekima čak oduzeli i cipele. Vratili su ih nazad u Bosnu i pustili u šumu. Nekako su se snašli i došli do Banja Luke, pa dalje do Bihaća. Čuli smo ranije za brutalnost i nasilje prema izbjeglicama u Mađarskoj i Bugarskoj, ali nam se čini da se u Hrvatskoj sve odvija sistematski i da ništa nije slučajno ili spontano.

Šta Vas se posebno dojmilo sa ovog putovanja u Bihać i Veliku Kladušu?

Jasno mi je da je situacija veoma teška i da su posebno „pogođeni" grad Bihać i opština Velika Kladuša. Oni su od marta 2018. ostavljeni da se manje više sami bore sa ovim problemom. Od jeseni 2015. obišao sam razne kampove, od Spielfeld-a preko Dobove, Slavonskog Broda, Šida, Beograda i Subotice, ali i izbjeglička naselja u Tabanovcima, Gevgeliji i Preševu. Ljetos sam bio u V. Kladuši, Bihaću i Mostaru, kao i ovaj put. Primjećuje se želja raznih ljudi, pojedinaca i organizacija da se situacija promijeni na bolje, da se sve organizuje humano i ljudski. Ali očigledno je da državne institucije ne mogu ili ne žele rješavati situaciju u Krajiini. Mislim u prvom planu na državne institucije u Sarajevu. A da se ipak može ako ima političke volje, to se vidi u Mostaru.

Vi ste pomagali i izbjeglicama iz BiH,  koje su tokom rata dolazile u BiH?

Tako je. Nastavili smo sa humanitarnim akcijama tokom 2014. godine kada su u BiH i regionu bile poplave. Skupljali smo novac i vozili stvari za Bosnu, Slavoniju, Srbiju. Pošto smo čuli razne priče o tome da humanitarna pomoć zna nestati, odlučili smo se da je direktno uručujemo nastradalima. Tako smo osnovali organizaciju HELP NOW (kasnije kao projekat unutar Netzwerk Asyl Aargau-a) a aktivno smo pomagali izbjeglice od 2015. godine, kada je počela migrantska kriza u Evropi.

Iz kojih sredstava finansirate pomoć?

Svu pomoć i novac za nas skupljaju „obični“ ljudi, većinom Švicarci, ali i ljudi porijeklom iz bivše Jugoslavije. Dio su ovaj put donirali i vjernici raznih crkava: Katoličke, Novoapostolske i Evangelističke crkve). Nisu to preveliki novci, ali svaka je pomoć dobro došla.
Kada smo stigli pomoglo nam je i lokalno stanovništvo u BiH kod kojeg smo dobili besplatan smještaj. Ljudi iz BiH pomažu, mada i sami teško žive. To najbolje ilustruje priča carinika na granici koji nam je rekao da napušta državni posao i državu BiH te sad u januaru odlazi na rad u Švicarsku.

Kako i gdje ste naučili naš jezik?

Rođen sam u Njemačkoj, roditelji su mi se iz Jugoslavije odselili davno. Mi smo kod kuće govorili njemački, mađarski, ali i srpskohrvatski. Pored istorije, studirao sam i srpsko-hrvatski na poznatoj bečkoj katedri za slavistiku. Raspad SFRJ i rat su me motivisali i zainteresirali da više saznam i pokušavam razumijeti što se tamo dešava.    

 

Stefan Dietrich je aktivista i volonter Udruženja Netzwerk Asyl iz Argaua iz Švicarske. Porijeklom je iz Njemačke, ali već trinaest godina živi u Švajcarskoj. Magistrirao je istoriju 2004. u Beču, a danas radi kao nastavnik u školi u Bremgartenu. Devedesetih je pomagao izbjeglicama u Bavarskoj koje su dolazile iz BiH, a nastavio je pomagati regionu tokom poplava 2014. godine ali i nakon izbijanja migrantske krize 2015. godine. 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android