Prvih jesenjih dana, između Malog Zvornika i Banje Koviljače, Drina još uvijek ima dijelova na kojima se nalaze takozvani gazovi. Tuda noću prolaze izbjeglice koje pokušavaju da pređu granicu ka Bosni.

Na napuštenoj željezničkoj stanici Banje Koviljače, na pruzi koja u stopu prati Drinu, zatičemo desetak momaka. Nekoliko njih sjedi na peronu. Jedan je sa povrijeđenom nogom, na cjevanici mu fali veliki komad mesa. Ispira ranu vodom i sa nešto malo joda.

„Pao sam u rijeci kad nas je bosanska policija vratila sa granice. Na oštar kamen. Užasno me boli i nikako da počne da zarasta“, kaže povrijeđeni momak sa zaštitnom maskom na licu. Drugi pokazuje ruku na kojoj se vide svježi ožiljci od ujeda psa. Neki čovjek je pustio psa na njega, kaže.

Policija tjera ljude nazad u rijeku?

Ovi momci iz Pakistana i Avganista pričaju isti jezik - urdu. Sa njima je i jedan Marokanac. Ovdje su već nedjelju dana. Spavaju na betonu na davno bačenim ćebadima i dušecima.

Kažu da su posljednji put jeli prije dva dana. Nemaju novca pa jedu ono što nađu po okolnim baštama. Triput su probali da pređu Drinu. Pokušaće opet, uprkos strahu od bosanske policije. Samo da njihovom prijatelju noga bude bolje. Iz ovog košmara kažu, moraju da izađu.

„Oni koji imaju novca idu organizovano čamcima. Mi nemamo novca, moramo sami. Ali bosanska policija je strašna prema nama. Poslednji put su gurnuli trojicu u Drinu, a oni nisu znali da plivaju. Udavili su se“, kažu oni.

Nema zvanične potvrde ovih tvrdnji, mada se sa svih strana čuje da se ljudi guraju u vodu kada pokušaju da pređu granicu. To nismo mogli da pitamo ni bosansku ni srpsku policiju jer su dva ministarstva unutrašnjih poslova ignorisala upite DW.

Migranti u Banji Koviljači djeluju kao da su se pomirili sa rizikom. Srpske policije se, kažu, ne plaše. Policajci ih ne diraju, ali su im rekli jasna pravila: smiju da budu jedino na napuštenoj željezničkoj stanici, ali da ih ni tu ne bude previše. Policija ih tu redovno obilazi.

Rijetko ko želi da ostane u Srbiji

Strmom ulicom u samoj Banji Koviljači dolazi se do Centra za tražioce azila. To je svojevremeno bio jedini centar za azil u socijalističkoj Jugoslaviji, a i u aktuelnoj izbjegličkoj krizi je prvi primao migrante.

Da bi tu došli, migranti moraju da traže azil u Srbiji. No za većinu je to samo način da kupe malo vremena i krov nad glavom, dok ne krenu dalje. Prije nekoliko nedjelja je ovdje bilo 111 štićenika, a danas tek 47 - ostali su opet otišli na svoju ruku, da pokušaju da se domognu zapadne Evrope.

Upravnik ovog centra Robert Lestmajster za DW kaže da se dešava da čak i oni koji uđu duboko u proceduru sa potraživanjem azila ipak odu iz Srbije. Pominje primjer jedne osmočlane porodice koja je nakon više od godinu dana procedure, saslušanja i intervjua nedavno otišla u BiH.

„Sa arapskog govornog područja, skoro svi koji su bili tu, produžili su dalje. Neki su se čak i vratili u zemlje porijekla“, priča nam upravnik centra.

„Oni za koje se pokazalo da su ozbiljniji u svojoj namjeri da traže azil u Srbiji su lica iz Afrike, prije svega iz Burundija. Oni su po školskom obrazovanju malo napredniji, njihov je zvanični jezik francuski, a dobro govore engleski, imaju interesovanja za IT pa su mogli i da se uklope u naše tržište rada. Ovdje su redovno učili i srpski“, dodaje Lestmajster.

Erike Bua je potražilac azila iz Gane. On je automehaničar i želi time da se bavi u Srbiji. Ovdje ima mir koji je želio, i ostaće tu. Zna da ljudi pokušavaju da pređu granicu preko rijeke i nikoga ne krivi što traži bolji život ali misli da je bolji život tamo gdje je mir.

I samohrana majka iz Sirije Hana je istog mišljenja. Cio njen put sa dvoje djece traje četiri godine. Nema namjeru da dovodi sebe i djecu u opasnost zbog rijeke i bosanske policije.

BiH pojačala kontrole

Robert Lestmajster potvrđuje da je rizik prelaska preko Drine ogroman. Do sada su u rijeci pronađena najmanje četiri tijela.

„Čujemo da neki ljudi prelaze uz pomoć kanapa kada je nizak vodostaj i mogu da pregaze Drinu, a nekad idu čamcem. To sve organizuju njihovi državljani koji malo duže borave ili u Srbiji ili s druge strane", kaže on.

„Ali granična policija BiH sada radi dosta strože kontrole, sa dronovima i kamerama a bilo je slučajeva da po stotinu ljudi uhvati i vrati nazad. Doduše, isto tako i preko vode. Bez puno zadržavanja, administracije, samo kažu vrati se kako si i došao. Bar smo tako mi čuli“, kaže Lestmajster.

Te kontrole učinile su da se ni pruga više ne koristi kao ruta, jer su svi pokušaji da se prevezu lokalnim teretnim vozovima bili bezuspješni. Upravo je taj granični prelaz Karakaj prioritet Ministarstvu sigurnosti BiH u borbi protiv ilegalnih migranata, rečeno je ovih dana.

Mještanima nije svejedno

Mnogi mještani u Banji Koviljači osjećaju se nelagodno. Maltene preko puta željezničke stanice gdje se okupljaju migranti, Lepa Dragojević izdaje apartmane i jako je ozlojeđena što zbog ovakve situacije trpe i mještani i turizam.

„Pisala sam pismo predsjedniku i svima redom. Oni ovdje prolaze, uđu u prodavnicu, ukradu, a prodavačica ništa ne smije da im kaže. Ukrali su dječije šatore. Noću ovdje ne smije da se prođe. Dođu mi gosti, ne smiju da izađu iz kuće uveče da prošetaju. Ja se osjećam nebezbjedno, mladi roditelji sa djecom takođe. Ako je država prihvatila da ih imamo, onda neka im obezbijedi da ne hodaju tako tuda“, kaže ona.

Nešto drugačijeg mišljenja je prodavac na pijaci pored njene kuće. Kaže da izbjeglice nisu toliko vidljive, niti da prave probleme. Ponekad se međusobno pobiju i to je sve. 

Samo jednu ulicu dalje, momci u zidinama pored pruge sjede i razgovaraju. Koliko li će još puta pokušati da pređu Drinu? Ideja ima je bila da se dokopaju Italije. A sada im je svaki dan isti: uglavnom gladni, na prljavim dušecima mozgaju kako da savladaju rijeku prije nego što dođe zima.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android