Od početka političkog otvaranja Mijamara 2011. godine više puta je dolazilo do nasilja nad muslimanima u ovoj zemlji. Posebno su pogođeni pripadnici muslimanske manjine Rohinja, koja živi u sjeverozapadnoj pokrajini Rakhn (bivši Arakan). Još 2012. je u nemirima u tom regionu stradalo skoro 100 Rohinja muslimana, 5.000 kuća je razoreno i 75.000 ljudi je protjerano. Do nove eskalacije tih sukoba došlo je u avgustu ove godine. Takozvana  Vojska spasa Rohinja Arakan (ARSA), koja se stavila u službu osiguravanja autonomije za Rohinje, napala je više položaja mijanmarskih sigurnosnih službi, pri čemu je, prema vladinim izvorima, ubila 12 osoba. Mijanmarska vojska uzvratila je veoma oštro. Kao posljedica te reakcije je i 600.000 Rohinja izbjeglica u susjednom Bangladešu. Ujedinjene nacije su to nazvale etničkim čišćenjem. No, mijanmarska vojska je u saopštenju izdatom 13. novembra ove godine negirala bilo kakvo kršenje Ženevske konvencije. Konvencije su važan dio međunarodnog humanitarnog prava i u slučaju rata ili oružanog sukoba njima su definisana pravila zaštite civilnog stanovništva. 

Organizacija za ljudska prava Amnesty International je ove događaje iskoristila kao povod za detaljan izvještaj oko rasvjetljavanja pozadine krize u Mijanmaru. Objavljeni izvještaj pod nazivom „U kavezu bez krova" baziran je na podacima dobijenim tokom istraživanja Amnesty Internationala provedenim u periodu  između novembra 2015. i septembra 2017. Ova organizacija četiri puta je posjetila pokrajinu u kojoj žive Rohinje, obavila je preko 200 intervjua, ocijenila pravnu i akademsku literaturu o ovoj temi, kao i obimnu fotografsku i video građu. Pri tome je težište stavljeno na period nakon 2012. godine.

Vlada svjesno gradila režim aparthejda

Najnoviji izvještaj Amnesty International-a poziva se i na slične izvještaje organizacija za ljudska prava, poput Human Rights Watch-a ili Fortify Rights-a. Mijanmarske snage sigurnosti su od avgusta 2017. Odgovorne za smrt, mučenja, silovanja i spaljivanje čitavih sela. Amnesty naglašava da se u tom slučaju radi o zločinima protiv čovječnosti. Kao i svi dosadašnji izvještaji i ovaj je uglavnom baziran na svjedočenjima izbjeglica, jer vlada Mijanmara nije dozvolila prisustvo inozemnim posmatračima u krizom zahvaćenom regionu. 

Novo u ovom izvještaju je to što je "zaključak" izvještaja da je „vlada Mijanmara, najkasnije od sukoba iz 2012. godine, aktivno gradila režim aparthejda". Ova optužba je već bila iznošena u javnosti. Tako se, primjerice, pojavila u jednom izvještaju "New York Times-a" iz maja 2014. ili Fondacije „Azijska kuća" (Asienhaus) iz  Kölna krajem 2015. Doduše, u drugom slučaju je ta tvrdnja bila označena upitnikom. 

Sistematska diskriminacija i ograničavanje Rohinja 

Amnesty je detaljno pojasnio optužbu. Nakon nereda iz 2012. sigurnosne snage Mijanmara su razdvojile budističke i muslimanske stanovnike. Desetine hiljada muslimana su smještene u izbjegličke logore. "Od tada je skoro svaki aspekt njihovog života itekako ograničen, a tokom više od pet narednih godina su njihova ljudska prava višestruko kršena, među kojima i pravo na slobodu kretanja, na  državljanstvo, pravo na adekvatnu zdravstvenu njegu, obrazovanje, rad i ishranu."

Istraživanja su pokazala da se segregacija i diskriminacija naspram muslimana zasnivaju na institucionalizovanom sistemu. "U slučaju Rohinja, tu je riječ o ozbiljnom, rasprostranjenom i sistematskom napadu  na jednu populacijsku grupu, koji je jasno povezan sa njenim etničkim identitetom i to se pravno mora nazvati aparthejdom.” 

Dalje se navodi: "Režim aparthejda je stvoren i očuvan na temelju napisanih zakona, propisa i lokalnih uredbi, ali i na eksplicitno formulisanim praksama vlasti". Cilj koji su sebi postavile vlada i vojska bio je dominacija nad Rohinjama. Da su vlasti i vojska djelovali svjesno, važna je stavka koja potkrjepljuje izricanje optužbe za aparthejd.

Potrebna je reintegracija

U međunarodnom pravu je aparthejd izričito zabranjen. Konvencija o borbi protiv rasizma iz 1965. godine, te Međunarodna konvencija o suzbijanju i kažnjavanju zločina aparthejda iz 1973. godine ne ostavljaju nikakve sumnje u to. Iako Mijanmar nije potpisao nijednu od ovih konvencija, one su sastavni dio običajnog međunarodnog prava i stoga se primjenjuju i na slučaj Mijanmara.

U završnom dijelu izvještaja, između ostalog, Amnesty poziva na provedbu prijedloga bivšeg generalnog sekretara UN-a Kofija Anana, koji predvodi Komisiju za Rohinje. Izvještaj te zaključke navodi na veoma važnom mjestu, a u njima stoji da je „reintegracija, a ne segregacija, najbolji put za dugoročnu stabilnost i razvoj u pokrajini u kojoj žive Rohinje."