„Živopisan. Nijedna druga riječ nije toliko karakteristična u vezi s Fredijem Merkjurijem“, piše Nikola Bardola u predgovoru svoje knjige „Merkjuri u Minhenu – njegove najbolje godine“.

I zaista, njegova živopisna harizma zrači i tri decenije poslije smrti. Taj izuzetni umjetnik umro je 24. novembra 1991. od posljedica infekcije virusom side. Samo dan prije toga, objavio je da je zaražen. Dugo je, uprkos svim glasinama, ćutao o svojoj bolesti. Ionako Faruk Bulsara – to je ime pod kojim je Merkjuri rođen 1946. u Zanzibaru – nije volio da pruža uvid u svoju privatnost, barem je u intervjuima bio veoma uzdržan. Jednom je rekao da mrzi da priča sa ljudima koje ne poznaje.

On se i u tom pogledu osjećao dobro u bavarskoj metropoli Minhenu, u kojoj je povremeno živio između 1979. i 1985. Germanista i autor Nikola Bardola napisao je obimnu biografsku knjigu o Merkjurijevim godinama u Minhenu. Citira pjevača: „Našao sam jedno mjesto, zove se Minhen. Ovdje zaista mogu da hodam ulicama.“

Još 1975. je njegov bend Kvin sa pjesmom „Boemska rapsodija“ izbio na prvo mjesto britanske top-liste. To mu je donijelo slavu, bio je poznat i u Njemačkoj, pa ipak su ga ljudi u Minhenu ostavljali na miru.

Tu mu je bilo utočište, te godine su bile umjetnički prelomne. „Fredi se u Minhenu jako promijenio. Prvi put je tu bio 1974. To je bio prvi koncert grupe Kvin u Njemačkoj. Još tada je uvidio da je Minhen atraktivan grad“, kaže Nikola Bardola.

Kvin iz Minhena osvaja Ameriku

Merkjurija privlači živa muzička scena bavarske prijestonice, ali i tonski studio Musicland, čiji je šef Đorđo Moroder fascinirao i Fredija Merkjurija i ostala tri člana benda. „Prva stvar, koju su snimili u Minhenu, bila je „Crazy Little Thing Called Love". Ta muzička numera je postala broj jedan u Americi, prva pjesma sastava Kvin kojoj je to uspjelo. Može se reći da su oni tada iz Minhena osvojili Ameriku“, seća se Bardola.

U tom studiju je Kvin snimio četiri albuma između 1980. i 1986. Ali u njemu su snimali i ostali svjetski velikani, kao što su Cepelini, Stounsi, Dona Samer.

Merkjurija je, po riječima Nikole Bardole, u Minhenu zadržao i veoma liberalan duh u pogledu homoseksualnosti. On se već rastao od svoje djevojke Meri Ostin, kojoj je u povjerenju ispričao da ga privlače muškarci. Ali to nikada nije zvanično objelodanio.

Minhenski kvart Glokenbah i tada je, kao i danas, bio mjesto okupljanja lezbejki i gejeva. Tamo je i Merkjuri izlazio: „Tu se moglo živjeti slobodno, bez straha od progona kao u drugim gradovima. Postojalo je mnogo gej klubova, diskoteka, barova, u koje je Fredi rado dolazio“, navodi Bordola.

Fredi Merkjuri je u Minhenu slobodno izražavao svoju seksualnost. Uživao je u žurkama i bio u vezi s minhenskim gazdom lokala Vinijem Kirhenbergom. Velika prijateljica mu je bila glumica Barbara Valentin, koja je najprije imala etiketu „čudo od grudi“, ali je poslije u kultnim filmovima Rajnara Vernera Fasbindera igrala karakterne uloge.

„Barbara Valentin je bila veoma budnog duha. Opisuje Merkjurija za vrijeme jela kao ptičicu. On je za knedle, koje idu uz svinjsko pečenje, nazivao jebene fudbalke", kaže biograf. „S jedne strane, bio je veoma uzdržan u jelu, volio je šampanjac i kavijar. U Minhenu se bavio bodibildingom. Postao je mišićav i jak, pa su mu zato ponekad bile potrebne knedle i svinjski but.“

Mekjuri je dobio svoju ulicu u Minhenu

Nikola Bardola je ovom knjigom publici približio Merkjurijev životni period koji do sada nije bio previše poznat. Razgovarao je sa savremenicima Fredija Merkjurija koji do tada nisu govorili za javnost. Primjer je kamerman Volfgang Simon, koji je učestvovao u snimanju više poznatih spotova grupe Kvin.

Spot „Living On My Own" jednim dijelom je nastao na proslavi 39. pjevačevog rođendana u minhenskom baru „Old Mrs. Henderson". Prema Bardoli, svjedoci opisuju to slavlje kao ultimativnu rok-žurku, kojom se na neki način unaprijed oprostio od Minhena. Video je godinama bio zabranjen zbog „prikazanog promiskuiteta“. Danas djeluje više kao važan dokument o vremenu, u kojem se Merkjuri predstavlja onakvim kakav je vjerovatno rado htio da se prikaže – životan, osebujan i neuporediv.

Godine 2020. Minhen je usred grada, u takozvanoj „kreativnoj četvrti“ Nojhauzen, nazvao jednu ulicu po Frediju Merkjuriju. Tako on i u Minhenu, gdje je živio šest godina, neće biti zaboravljen.

 Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu