DW: Šta je jednog američkog profesora, koji je mogao da živi komforno u SAD, inspirisalo da se vrati u BiH iz koje svakodnevno odlaze građani i da se uključi u politiku?

Hadžikadić: Sve vjerske svete knjige, mnogi pametni ljudi i mnoge poslovice kažu: „Čovjek ima samo ono što da drugom i što ostavi iza sebe”. Čovjek nikada ne može imati sve. Uvijek nešto nedostaje, uvijek postoji želja da se dobije nešto više. Mislim da je za ispunjen život potreban cilj, koji je veći od samoga čovjeka. U ovom slučaju moj cilj je domovina BiH, da je njoj dobro i da joj bude bolje. Mislim da svaki njen građanin, bez obzira gdje se nalazi, treba dati svoj doprinos. Isto tako mislim da imam obavezu i dužnost da dam svoj doprinos. Godinama sam dolazio u BiH i pokušavao ostvariti saradnju. Međutim, nije išlo onako kako sam htio. Često su mi ljudi govorili: "dođi ovamo pa pokušaj nešto uraditi". Evo, došao sam.  Bio sam prvi predsjednik Bosanskohercegovačke akademije nauka i umjetnosti, ali me nešto iznutra jelo da ipak nisam dao onoliko koliko sam mogao. Onda sam rekao: "pa hajde eto, vratiću se, ostaviti u SAD sve što sam stvorio i reći: „evo me". Funkcija za koju sam se kandidovao nije došla od mene. Kolege i prijatelji iz Sarajeva su me pozvali i rekli: "Mirsade razmisli o kandidaturi za člana Predsjedništva iz reda Bošnjačkog naroda". Razgovarao sam s ljudima i oni su mi rekli da BiH trebaju svježi ljudi i nove ideje.

Više puta ste istakli da imate nove ideje i da želite jednu reformisanu BiH, državu građana bez mržnje i korupcije. Da li je jedna takva BiH moguća? Ustvari, kakvu BiH želite?

Mislim da BiH nedostaju mnoge stvari. Glavne dvije-tri su sljedeće: Ne znam da smo mi ikada imali Nacionalni program, Bosanskohercegovački nacionalni program. Pod tim mislim sljedeće: 1844. godine je Srbija počela putem Načertanija sa svojim programom u kojem se navodi: gdje kod se nalazi pravoslavac na ovim područjima to je Srbin. Hrvatski nacionalni program je uslijedio nakon toga. Mi u BiH nikada nismo kreirali svoj nacionalni program. Zamišljam BiH kao državu u kojoj živi jedna nacija: bosanskohercegovačka. Iako smo različiti kakvi jesmo, svojim vjerama i kulturama, mi smo jedno tijelo, jedno biće, pripadnici jednog naroda koji zaslužuje državu, a to je BiH. To je država u kojoj svako ima pravo da bude šta hoće, sve dok to pravo ne uzurpira pravo drugih. Želim da to bude država prava i u kojoj će se ljudi zajedno dogovoriti kakvu ekonomiju žele, kakve žele socijalne programe, kako žele regulisati tržište. Želim BiH kao državu koja će svakom svom stanovniku, bez obzira gdje se nalazi, dati pravo i mogućnost da se ostvari na najbolji mogući način i isto tako želim društvo u kojem će svi shvatiti da imaju obavezu da daju svoj doprinos.

Mislim da je u BiH apatija ogromna. Kada ljudi kažu da se ne može ništa uraditi, faktički nastoje opravdati sebe što ništa ne rade. Ja kažem sljedeće: oni koji nisu glasali i oni koji se ne uključe u političke procese, nemaju pravo da kritikuju ili da traže nešto drugo jer nisu uradili ono osnovno, a to je glasati. Zbog toga je moj poziv svim građanima BiH da urade ono što mogu: očistite prvo smeće ispred svoje kuće, a onda se žalite na susjeda. Glasajte po svojoj savjesti. Kada ispuniš svoju dužnost, onda imaš pravo nešto tražiti i zahtijevati. U tom smislu mislim da svaki građanin BiH mora shvatiti da pored prava koja imaju, postoje dužnosti i obaveze, a to je da doprinesu zajednici, a ta zajednica je BiH. Mogu to uraditi svojim radom, integritetom, uključivanjem u društvene procese i pomaganjem susjedu. Mislim da BiH ima resurse, ima ljude koji mogu da je naprave jednom od najboljih država svijeta. Geopolitička lokacija je izvanredna, ali mi za posljednjih 25 godina smo se pretvorili u ovisnike. Mi ovisimo o strankama da nam daju posao. Mi smo pristali da budemo minimun minimuma samo da imamo mrvicu egzistencije.

Govorite o doprinosu svakog pojedinca zajednici, u ovom slučaju BiH. Nažalost, svjedoci smo da nakon rata imamo ljude koji BiH ne smatraju svojom zajednicom nego čeznu za Hrvatskom ili Srbijom i te države smatraju svojim zajednicama. Kako vaše želje objasniti u Hercegovini i vašoj Banjaluci?

Hadzikadic: Biće teško, ali mi na ovo ne možemo gledati sa pozicije današnjeg dana i posljednjih 25. godina. Kao što sam rekao Načertanije je bilo 1844. godine. Trebalo je preko 100 godina da dođe do ovog statusa koji imamo. Prema tome, kod nas se to neće desiti preko noći. Ali sam ubijeđen da i u RS među srpskim narodom i u zapadnoj Hercegovini među hrvatskim narodom, među bosanskim Hrvatima i bosanskim Srbima, ima ljudi koji se prvenstveno smatraju Bosancima i Hercegovcima, a onda Srbima i Hrvatima. Mislim da takvi ljudi danas nemaju platformu a žele je imati. Isto tako mislim da svi ljudi u BiH razumiju snagu ekonomije, razumiju da im u dobroj državi može biti bolje i da će i njima biti bolje ako BiH naprave ekonomski jakom zemljom. Jaku i bogatu državu niko ne ruši. Ljudi ruše onu državu koja ne zna šta je, koja je siromašna i onda nacionalizam krene jer nema ništa drugo za šta će se ljudi uhvatiti. Misli da je naša obaveza da počnemo nacionalni program koji će trajati 100, možda i više, godine i očekivati da naši unuci i praunuci vide rezultate. To ne treba da umanji potrebu za nacionalnim programom, jer da smo mi počeli naš nacionalni program prije 150. godina, ne bi smo bili u ovoj poziciji.

BiH svakodnevno napuštaju njeni građani, posebno mladi. Jedan od glavnih razloga koji navode je bezperspektivnost i loša ekonomska situacija. Vi ste informatičar. Da li imate neki čip koji će poboljšati ekonomsko stanje BiH i spriječiti odlazak njenih građana u inostranstvo?

Mnogi ljudi žele da se vrate, ali kako vide, nemaju gdje. Imam osjećaj da mladi, ali i ostali, kada napuštaju državu, napuštaju je ne zato što je žele napustiti nego skoro pa da su otjerani. Kada razgovaram s mladim ljudima oni mi kažu: "Znate šta Mirsade, da nam neko ovdje da normalan posao, posao sposobnih, a ne podobnih, da ne moram ići kroz stranačku strukturu, da radeći taj posao mogu zaraditi 3.000 maraka mjesečno, ja ne bih otišao u Njemačku za 5.000 maraka”. Isto tako kažu da im smetaju podjele i mržnja u okruženju. "Mi ne možemo biti kreativni, nas tjeraju da budemo nešto što nismo, mi želimo normalan život mladih ljudi i da imamo normalnu egzistenciju”, kažu mi mladi. Mi sada faktički svojim novcem školujemo ljude koji će zarađivati novac u Njemačkoj. Njemačka ima dovoljno novca za te stvari. To što ovo nije država prava je ogroman razlog zašto ljudi odlaze. Ne osjećaju se sigurnim.  To što ovdje ima mnogo korupcije, koja je ustvari kriminal, je razlog zašto ljudi ne žele ostati. Svakom čovjeku, pa i mladim je potreban sistem koji je uređen i koji ima svoja pravila. U BiH trenutno nema pravila, osim kod onih koji su na vlasti. Oni rade sve što žele i to mimo zakona, utvrđenog sistema i oni stvaraju sistem u kojem ljudi kažu: ovako ne može dalje.

A, ekonomija? Kako bosanskohercegovačku ekonomiju postaviti na zdrave noge?

Često putujem i gdje god odem nastojim razgovarati sa privrednicima. Veoma sam se iznenadio. Imamo divnih primjera, pogotovo u proizvodnji, bilo da je riječ o namještaju ili mašinskim dijelovima. Ljudi koji su bili u inostranstvu, upoznali su poslodavce i vidjeli priliku da mogu biti snabdjevači određenih stvari za ljude ili kompanije u Evropi.  Takvi ljudi dođu kući, naprave fabriku, zaposle desetine ili stotine ljudi, izvoze u inostranstvo, imaju kupce koji im često finansiraju izgradnju pogona. Ti ljudi mi kažu: "imamo proizvodnju, mašine, hale,sve ide dobro, ali nam smeta politika”. Kada ih pitam šta bi željeli da država uradi za njih, kažu: "prvo bi željeli da nam ne odmaže. Država im odmaže tako što im, ako ne daju mito, šalju inspekciju svakih sedam dana”. Tada nađu neku sitnicu i odrede im novčanu kaznu u iznosu od oko 3.000 maraka.  Onda im kažu, bolje da ste nam dali 2.000, bili biste dobri 1.000 maraka. Na sreću, naši privrednici ne daju taj novac. Kažu: "borićemo se, ne damo. Plaćaćemo, ali ne damo”. Privrednici također kažu da su nameti veliki i da na svaku marku isplaćenu radniku moraju dati državi 75. centi. To je mnogo više nego u okruženju. Poduzetnici kažu da bi bili zadovoljni sa prosjekom u regionu koji je oko 40 pfeninga. Kažu da ostalih 35 pfeninga ne bi uzeli sebi, nego bi dali radniku. Radnik tada ima veću platu, ima veću kupovnu moć, trošiće više, PDV će napuniti državne kase, dakle, svima bi bilo bolje. To je konkretna stvar koju ću tražiti. Druga stvar, htio bih smanjiti  na nulu porez u prve tri godine za novootvorene firme. Također bi tražio investicione fondove iz dijaspore koji će biti garantovani od strane države ili EU. Također želim veće investicije u strateške oblasti kao što su informacione tehnologije, zdrava privreda, turizam, energija i drvna industrija zato što imaju mnogo toga za ponuditi. Mislim da se konkretnim investicijama u određen broj industrija može doći do odličnog rezultata.

Da bi se došlo do odličnog rezultata, potrebno je iskorijeniti mito i korupciju. Kako?

Poruka koju mi šaljemo na svim tribinama je da moramo doći do promjene svijesti, do novog sistema vrijednosti kod naših ljudi. Bojim se da će biti teško iskorijeniti ono što se desilo u posljenjih 25 godina. Ljudi su naučili da ovise o drugima i da drugi njima upravlja.  To se mora uraditi tako što će na izborima glasati za ljude koje znaju i kojimavjeruju da neće uraditi ono što se do sada uradilo, da ljudi koji dođu na vlast smatraju da je to privilegija, a ne obaveza da služe. Tačno je da ova politička struktura mora da ode, ali sve je u rukama glasača.

Sve ovo o čemu smo govorili će biti teško realizovati bez pomirenja i suočavanja s prošlošću. Na koji način će te se Vi, ako postane član Predsjedništva BiH, zalagati za pomirenje i suočavanje s prošlošću?

Ja imam taj američki entuzijazam i imam nadu da se može i volju da se uradi ono što se treba uraditi. Nama je otežavajuća okolnost  što imamo dva susjeda Srbiju i Hrvatsku u kojim je i danas na vlasti nacionalizam kao što je bio i ranije. Nacionalizam, koji stalno potpiruje vatre mržnje unutar BiH. Mi se trebamo boriti, ne samo protiv nacionalizma unutra, nego i protiv nacionalizma u susjednim državama. Mi moramo doći do snažne BiH. Danas na vlasti imamo tri stranke koje su spremne podijeliti BiH. Prva i osnovna stvar je pokretanje nacionalnog programa, koji sam pomenuo, da skupimo  zdrave snage iza toga i da imamo kohezioni faktor koji će reći: BiH je jedna, građanska država, svih svojih građana bez obzira ko su oni, i da okupi zdrave snage koje će krenuti naprijed. Znam da je teško i da je dugoročan proces, ali ekonomija je ta snaga koja treba da pomogne u tome. Ljudi treba da vide da sarađivanjem mogu postati svi bogatiji. Tako će nacionalizam biti podriven.

Nacionalizam uspijeva tamo gdje je stanje loše. Stranke koje su na vlasti namjerno nas udaljavaju jedne od drugih, stalno kreiraju krizu kojom mogu upravljati kako žele. Države koje su učestvovale u strahotama koje su se desile u BiH, kad-tad moraju proći kroz  katarzu i reći: "izvinjavamo se. Oprostite”. Međutim, boje se finansijskih posjedica. Nacionalisti na vlasti se također toga boje jer će na kraju i oni morati platiti cijenu. Građani tih država snose odgovornost  za to što dozvoljavaju da budu manipulisani medijima i izjavama političara koji su uzrok najgoreg stanja, prije svega za svoje narode, a onda i za ostale.

Regionalna saradnja ima važnu ulogu u evropskoj i euroatlanskoj integraciji u Jugoistočnoj Evropi. U narodu se često čuje da je bolje "imati dobrog komšiju nego brata u inostranstvu”. Na kojem mjestu vaših prioriteta je regionalna saradnja i na koji način je želite poboljšati?

Prije nekoliko dana sam čuo prijedlog koji je davno spomenut, a to je da ove tri države: Hrvatska, BiH i Srbija trebaju unutrašnje granice napraviti jako poroznim u smislu prometa ljudi, informacija, resursa, kao  da na tom prostoru naprave jedno veliko zajedničko tržište. To je malo teže jer je Hrvatska u EU, a Srbija i BiH nisu. Evropa je pogriješila kada nije donijela jednu odluku, a to je da sve države bivše Jugoslavije  zajedno uđu u EU, a ne pojedinačno. To bi natjeralo sve nas da sarađujemo. Mi moramo praviti zajedničke regionalne banke, moramo raditi na formiranju regionalnih tržišnih tijela koja će omogućiti  svima da budu konkurentni. BiH je veliki uvoznik proizvoda iz Srbije. Srbija mora da shvati važnost BiH. Hrvatska treba da shvati da je BiH jedan od najvećih  ekonomskih partnera. Da nema BiH hrvatski turizam bi bio u znatno lošijoj poziciji. Moramo igrati na ekonomsku kartu kako bi im sasvim jasno pokazali da je BiH ključ ekonomskog uspjeha i Srbije i Hrvatske. Mi to do sada nismo radili. Mi smo se bavili prošlošću, strahom i mržnjom.

Skoro sve političke stranke u BiH ističu želju da se BiH pridruži EU i NATO. Međutim, riječi su jedno, a djela sasvim nešto drugo. Na koji način želite, što je prije moguće, odvesti BiH u EU i NATO?

Mislim da moramo uticati na EU da promijenit stav. EU ima stav koji nije konstruktivan. Ona kaže "vi morate ispuniti sve uslove za učlanjenje, a sa druge strane kaže vi se morate interno dogovoriti iako su dali sve mehanizme separatistima "da koriste te mehanizme”. To se ne smije desiti. Evropa mora da kaže: ili hoćemo ili nećemo. Mi moramo razgovarati i sa Zagrebom i sa Beogradom. Moramo naučiti ekonomsku igru i pokazati  koliko je u njihovom interesu da se desi taj proces. Isto tako je važno ući u NATO. Možda je čak i važniji ulazak u NATO, a ne EU. Znam da postoje problemi, znam da RS kaže: sve dok ne uđe Srbija, ne možemo ni mi. To je po meni pitanje suverenosti BiH. BiH je neovisna država. Po meni izjava čovjeka koji kaže: "ne može BiH ući u EU dok Srbija ne uđe ili "ne možemo mi priznati Kosovo dok se nešto ne desi” faktički treba da se interpretira kao napad na suverenitet BiH i protiv te osobe se mora podnijeti tužba instancama pravnog sistema 

Kada smo kod inostranstva, ne možemo zanemariti bh. dijasporu. Vi ste osnivač   i prvi predsjednik Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti i aktivan u bh. dijaspori na američkom kontinentu. Od ljudi u dijaspori se često čuje da ih BiH, posebno političari, zaboravljaju i da od nje žele samo novac i glasove na izborima? Kako izgleda vaš model približavanja BiH dijaspori i obratno?

Dijaspora ima izuzetan potencijal, ali je isto tako odgurnuta od matice države, od domovine. Imam osjećaj da  političarima samo treba novac iz dijaposre, ali ništa drugo. Mislim da je to jako loše. Mi smo dvije komponente istog tijela i moramo naći način da uključimo i dijasporu u političke tokove u BiH. Ja lično, ako budem izabran za člana Predsjedništva, zalagaću se za formiranje timova eksperata i ekspertnih grupa koje će biti nadležne za sva pitanja. U tim grupama će biti i predstavnici dijaspore. Što se mene tiče, neka bude i većina. Insistiraću da se formira Ministarstvo za dijasporu. Insistiraću da se na svim nivoima Parlamenta u sve komisije ubaci i član iz dijaspore. Želim napraviti i godišnju konferenciju u julu mjesecu na kojoj će učestvovati naši ljudi iz dijapore i reći koji su problemi. Učesnike konferencije bi još u januaru informisali o probemima o kojim bi razgovarali u julu. Vrata će svima biti otvorena. Također želim da svaki zakon do rasprave u parlamentu ima dovoljno vremena da se o njemu raspravlja i u dijaspori.  To je mehanizam koji moramo stvoriti.

*Dr. Mirsad Hadžikadić je rođen u Banja Luci. Osnivač je i predsjednik Savjetodavnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu u Vašingtonu i Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti. Trenutno obnaša funkciju izvršnog direktora analitičkih programa na svim koledžima Univerziteta Sjeverne Karoline u Šarloti.  Kandidat je za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.

Intervju vodio Mehmed Smajić

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android