Godine 1972. legendarni američki komičar Džeri Luis počeo je da snima film koji nikada neće stići u bioskope. „Dan kada je klovn plakao“ (The Day The Clown Cried) priča je o njemačkom cirkuskom klovnu koji vrijeđa Hitlera i potom biva poslat u koncentracioni logor, gdje kasnije „razveseljava" djecu koja se šalju u gasnu komoru. Sama ova radnja je teško svariva - ali komplikovana produkcija i kasniji nestanak učinili su film mitom među ljubiteljima filma.

„Kada ljudima kažete: 'Džeri Luis je napisao, režirao i glumio u drami o klovnu iz koncentracionog logora koji vodi djecu u gasne komore', oni kažu: 'Šta? Zašto nikad nisam čuo za taj film? 'Zašto ga nikada ranije nisam vidio?'", priča novinar i filmski kritičar Šon Levi, autor knjige „Kralj komedije: Život i umjetnost Džerija Luisa" u intervjuu za DW.

Dokumentarac u Veneciji

Dio materijala iz "Dana kada je klovn plakao" biće premijerno prikazan na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Veneciji.

Dokumentarac njemačko-australijskog autora Erika Fridlera "Od tame do svjetla" (From Darkness to Light) osvjetljava istoriju njegovog nastanka i višedecenijsku borbu Džerija Luisa sa svojim radom. Dokumentarac sadrži nekoliko minuta originalnih snimaka, kao i jedan od posljednjih intervjua koji je Luis dao o filmu prije svoje smrti.

U Veneciji se dokumentarni film prikazuje u sekciji „Klasici", koja je posvećena dokumentarcima o bioskopu.

„Ludi profesor" želi da bude shvaćen ozbiljno

Luis, koji je preminuo 2017. godine u 91. godini, bio je legenda američkog šou biznisa. Postao je svjetski poznat po svojim slapstick-komedijama kao što su „Pepeljuga" i „Ludi profesor“. Početkom 1970-ih - njegova karijera je bila u zastoju. Jer, želio je da ga shvate ozbiljnije.

Ponuđena mu je glavna uloga u filmu „Dan kada je klovn plakao", zasnovanom na scenariju publicistkinje i kasnije televizijske producentkinje Džoan O' Brajen i Čarlsa Dentona, tadašnjeg televizijskog kritičara Los Anđeles Examinera. Ionako surova priča trebalo je da se završi tako da jednog dana klovn odluči da otprati djecu na putu do gasnih komora i umre zajedno sa njima. Imajte na umu da je to trebalo da bude komedija.

Činilo se da se nešto u priči dopalo Luisu, koji je bio Jevrejin, i on se bacio na posao. Otputovao je u Dahau i Aušvic da istražuje i otišao na dijetu sa grejpfrutom kako bi smršao za tu ulogu. Takođe je prepravio scenario kako bi bolje odgovarao njegovom komičarskom stilu, dodao je šale i greške i promijenio je ime glavnog lika: Karl Šmit je postao Helmut Dork. „Dork“ na engleskom znači idiot ili budala.

"Ovaj film nikada neće biti objavljen"

Produkcija "Dana kada je klovn plakao" od samog početka mučila je muku sa pravnim problemima i finansijsama. Luis je dodao dva miliona dolara od svog sve manjeg bogatstva. Tokom snimanja u Švedskoj i Parizu, kuburilo se s novcem. Kada je produkcija završena, švedski studio je zadržao neke od snimaka i originalnih negativa jer su tvrdili da im Luis duguje 600.000 dolara.

Bez da ga je to posebno dotaklo, Luis se vratio u Sjedinjene Države sa prvim sirovim materijalom. Pokazao ga je Džoan O' Brajen, koja je kao scenaristkinja imala posljednju riječ - da li bi film mogao da bude objavljen. No, to uopšte nije dobro prošlo. O' Brajan je bila užasnuta scenama koje su otkrile promjene koje je komičar napravio u originalnom scenariju.

„Otišla je iz sobe uplakana", priča Luisov biograf Šon Levi. „Ona je rekla: 'Ovaj film nikada neće biti objavljen, nikada vam neću dati prava na njega'."

Izgubljeno remek-djelo ili potpuna katastrofa?

Samo nekolicina ljudi je vidjela sirovu verziju „Dana kada je klovn plakao“, a reakcije su bile različite. Francuskom filmskom kritičaru Žan-Mišelu Frodonu se dopao film i u svom filmskom blogu „Sences Of Cinema” 2016. godine je napisao: „Bizarna priroda ovog filma nije njegova slabost, već njegova snaga”.

Američki komičar Hari Širer, koji je pozajmio glas nekoliko likova u crtanoj seriji „Simpsonovi", to je vidio drugačije. U intervjuu za Spy magazin iz 1992. godine, opisao je film kao „drastično pogrešan“ i rekao da su njegov „patos i komedija totalno deplasirani".

Sam Luis je tokom svog života izražavao pomiješana osjećanja o svom radu. „Ovaj film se mora vidjeti", napisao je u svojoj autobiografiji iz 1982. godine. On je 2013. na Filmskom festivalu u Kanu rekao: "Stidim se lošeg rada... Bilo je loše, loše, loše. Pogriješio sam."

Erik Fridler je vidio brojne originalne filmske scene za svoje istraživanje za dokumentarac „Od tame do svjetla”. „Mislim da su mnoge scene sjajne, a bilo je scena koje su bile loše, loše snimljene, u kojima je [Luis] bio loš, i drugih u kojima je zaista bio dobar", rekao je Fridler 2016. nakon premijere „Klovna", jednog ranijeg dokumentarca o snimanju "Dana kada je klovn plakao". Mislim da se pogubio... Da je imao više vremena, možda je mogao da nađe način da materijal pretvori u tragediju ili tragikomediju“, rekao je Fridler.

Zašto cijeli film nikada neće biti prikazan

Godine 2015, dvije godine prije smrti, Luis je poklonio svoju ličnu arhivu, uključujući materijal iz „Dana kada je klovn plakao“, Kongresnoj biblioteci. Međutim, donacija je bila pod uslovom da filmski materijal ne može biti prikazan najmanje deset godina. Fanovi koji očekuju objavljivanje 2025. biće razočarani jer film ne može biti objavljen iz pravnih razloga: pokojna scenaristkinja Džoan O' Brajen stavila je pravni prst na to svojim testamentom. U intervjuu za DW, Luisov biograf Šon Levi naziva film „istorijskim dokumentom" i dodaje: „To nikada neće biti komercijalni film“.

Možda je tako bolje. Bilo je nekoliko pokušaja da se prepravi originalni scenario O' Brajen i Dentona. Nova verzija je navodno u pripremi i biće snimana u Evropi a za glavnu ulogu je predviđen Čevi Čejs. Ali, Levi vjeruje da bi misterija oko „izgubljene komedije o Holokaustu Džerija Luisa" možda bila vrjednija od samog filma – i da će tako ostati jedna od najvećih misterija Holivuda.

Pratite nas i na Facebooku, preko "X", na Youtubeu, kao i na Instagramu