„Ornela Korbadži zna kako napraviti biznis plan. Uskoro želi da postane uspješna i inovativna preduzetnica, kaže ova 23-godišnjakinja na tečnom engelskom jeziku. Želi da završi master poslovne administracije i to bi 'najradije uradila u Njemačkoj‘“, piše Norbert Mapes-Nidik u listu Berliner cajtung.

„Onaj ko je mislio da nešto zna o Balkanu, taj još nije bio u selu Bučimas. Na obodu siromašnog sela, na divljem zapadu Albanije stoji Univerzitet 'Nehemiah Gateway'. Ovakav kampus čovjek bi očekivao negdje u Kaliforniji: moderne zgrade sa svjetlim učionicama, obezbjeđenje na ulazu, pod konac podšišana trava. Ornela Korbadži, koja dolazi iz Pogradeca, susjednog grada sa socijalističkim stambenim blokovima i po metar dubokim rupama u asflatu, svijet koji je upoznala kroz studije ne želi tako lako da napusti. ‚Kasnije‘, kaže buduća preduzetnica, ‚želim da investiram u sopstvenu zemlju‘. List napominje kako u Njemačkoj i privreda i politika pričaju o nedostatku stručne radne snage, o ‚plavoj karti‘ za visokokvalifikovane, dok istovremeno, nekoliko stotina kilometara dalje izrasta cijela generacija poliglota, gladna znanja, željna putovanja.

'Svi žele da budu savjetnici predsjednika'

„No teško je uskladiti potražnju Zapada i ponudu sa Istoka. Na Kosovu, naprimjer, svake godine na takoreći nepostojeće tržište rada izađe oko 50.000 svršenih srednjoškolaca i fakultetski obrazovanih mladih ljudi… (…) Ali, studentsku vizu za Njemačku ima ukupno 54 Kosovara, dok istu posjeduje 700 Marokanaca i više od 3.000 Indijaca. A takozvanu ‚plavu kartu‘ za visoko obrazovane slovom i brojem dobilo je pet građana Kosova. (…) Da su mladi ljudi s Balkana lošije obrazovani samo je djelimično tačno. Jer, ovdje mlade već godinama odlikuje glad za stalnim učenjem i usavršavanjem. To što su državni univerziteti slabo opremljeni, rezultiralo je otvaranjem sve većeg broja privatnih univerziteta. Samo u Albaniji ih ima oko 45. ‚Roditelji na obrazovanje djece gledaju kao na investiciju u budućnost‘, govori Arnold Gajger, Bavarac koji više od 20 godina živi u Albaniji. Nehemiah univerzitet na kojem studira Ornela, a koji je osnovao Arnold Gajger, postoji mogućnost samofinanisranja i to kroz plaćenu praksu. Tako Gajger jednim udarcem ubija dvije muve. Jer, to je upravo ono što u ovom regionu najviše nedostaje – praksa uz studij.“

Mapes-Nidik naglašava kako mnogi mladi zapravo žele da odu u Njemačku ali nisu dobro informisani o potrebnim zanimanjima. „U Srbiji je naprimjer na germanistici pravi bum. ‚Najveći broj mojih studenata želi da ode u Njemačku‘, kaže lektorka na katedri za germanistiku u Beogradu, Marion Haberfelner i napominje kako se upravo studij germanistike u Njemačkoj malo cijeni. Na Kosovu takođe nisu ništa upućeniji. ‚Svi studiraju prava i politologiju‘, ozlojeđen je jedan zapadni savjetnik za obrazovanje, ‚i svi žele da postanu savjetnici predsjednika‘. Ali, ipak tamo nije na djelu fer igra. Za prirodno-matematičke ili tehničke studije privatni univerziteti su loše osposobljeni. A oni koji ne postanu savjetnici predsjednika, rade kao taksisti, kelneri ili pak u call-centrima. (…) Ali,malo ko sebe u Albaniji vidi kao kancelarijskog radnika, ili kao nekog ko popravlja grijanje ili električara.“

Mladi ne žele da čekaju

Norbert Mapes-Nidik u listu Berliner cajtung zaključuje kako ipak mladi ne žele da čekaju. „Armando Kuri, 16-godišnji Albanac iz Tirane, se sopstvenim rukama domogao Roana u blizini Liona i kao maloljetan dobio dozvolu boravka u Francuskoj dok ne postane punoljetan. Vrijeme je iskoristio da izuči stolarski zanat. Na nacionalnom takmičenju osvojio je prvo mjesto. Ali, pošto mu je u međuvremenu već 19 godina, dobio je nalog da napusti zemlju. Kada mu je Trgovačka komora zbog toga htjela uskratiti medalju, umiješao se predsjedavajući Senata, Žerar Larše i obezbijedio da mu se uruči nagrada. No, Armando Kuri ipak mora da napsuti Francusku, a medalju može ponijeti sa sobom“, piše Mapes-Nidik.

Drugi put za ulazak

Francuska je tako radno sposobnog, kvalifikovanog radnika poslala nazad, možda da pokuša 'drugim putem' da ponovo dođe u zemlju. O drugom putu, pored zahtjeva za azil, za ulazak naprimjer u Njemačku, piše Ziddojče cajtung (SZ). „Drugi put za ulazak u Njemačku postoji i podržava ga savezna vlada. To je put preko takozvanih deficitarnih zanimanja. Tu se doduše ne radi o fakultetski obrazovanoj radnoj snazi, već o medicinskim sestrama, limarima, vodoinstalaterima, električarima… Za ova zanimanja, koja su na takozvanoj ‚pozitivnoj listi‘, otvoreno je više destina hiljada radnih mjesta, koja mjesecima ostaju nepopunjena. Razloga za to je mnogo: u nekim regionima, u kojima traže pripravnike i radnike sa iskustvom, nema odgovarajućih kandidata. Portparol jedne agencije za rad kaže kako nije svako spreman da se iz naprimjer Meklenburg-Zapadne Pomeranije seli u Bavarsku zbog posla. Mnogi mladi pritom žele da se dalje školuju ili pak neka od zanimanja smatraju nedovoljno atraktivnim ili prljavim.“

List iz Minhena piše kako je radna snaga određenih zanimanja hitno potrebna, tako da ljudi mogu da dolaze i iz zemalja van EU. „Ako se njihova diploma priznaje u Njemačkoj, oni mogu da predaju zahtjev za useljeničku vizu u njemačkoj ambasadi u zemlji u kojoj žive i dobiju boravišnu dozvolu, stoji u objašnjenju Savezne agencije za rad (Bundesagentur fuer Arbeit - BA). Međutim, do sada je mali broj ljudi sa Zapadnog Balkana uspio da na ovaj način dođe u Njemačku“, piše SZ.