Tenkovi njemačke proizvodnje pod turskom komandom protiv Kurda u Siriji. Uznemirujuće slike o ovome stigle su do svih nas u proteklih nekoliko dana. Te slike pokazuju dilemu vanjske politike Njemačke. Po svojoj tradiciji uravnotežena, ponovo ujedinjena Njemačka, prosvijetljena svojom istorijom, zemlja koja uvijek misli na međunarodnom nivou, istovremeno je i veliki izvoznik oružja.

Nakon što su ove slike prikazane javnosti, postalo je poznato da je Njemačka u proteklim godinama izvezla toliko oružja, kao ni jedna savezna vlada prije nje - naročito u zemlje izvan EU i NATO saveza. Međutim, to nije bio slučaj kada je sadašnji ministar vanjske politke Sigmar Gabriel iz SPD-a kao vicekancelar i ministar ekonomije prije četiri godine obećao da će biti oprezniji kada je riječ o izvozu oružja. Cijela stvar će postati naročito škakljiva kada se suprostave ova dva stava, što se i desilo u proteklih nekoliko sedmica.

Prvo površno obećanje, a potom površno povlačenje

Gabriel je prije samo tri nedjelje nagovijestio da bi savezna vlada mogla udovoljiti turskoj želji za pojačanjem vojne opreme tenkovima tipa Leopard u Turskoj. Pozadina toga je bila relativno odmrzavanje odnosa između Njemačke i Turske nakon perioda od nekoliko mjeseca ledeno hladnih odnosa. Njemački aktivista za ljudska prava Peter Steudtner koji je uhapšen u Turskoj bez optužbe i pod zamršenom sumnjom za terorizam pušten je na slobodu. Na slobodu je puštena  i prevoditeljica Mesale Tolu. Gabriel je u tome vidio potvrdu za svoj stav: povećati ekonomski pritisak i istovremeno ostati u dijalogu – to najbolje pomaže protiv autokratskog režima predsjednika Erdogana.

Potom se poigrao sa željom Turske da pojača vojnu opremu njemačkim tenkovima. Sada, kada je poznato, da Turci koriste vojnu opremu iz Njemačke u susjednoj Siriji, iznenada se govori da vlast ne može samostalno o tome odlučivati. I dalje: Za vladu je sasvim  jasno da ne isporučuje oružja u područja gdje vladaju napetosti.

Za stvarnu restriktivnu politiku oružja

Ovo je već stara dilema svake isporuke oružja: niko ne može garantovati da se vojna oprema koristi samo na način koji obećavaju kupci. Ali, ratovi tu ne dolaze u obzir. Drugim riječima: Sada je krajnje vrijeme, da se ponovo promisli o njemačkom izvozu oružja na jednoj realističnoj bazi ali sa posljedicama. Isporuka oružja u države kao što su Egipat i Saudijska Arabija ne mogu biti u skladu sa ciljevima njemačke politike. Izvoz u Tursku, zemlju članicu NATO-a je druga priča i podliježe drugačijim uvjetima, to stoji. Ali, ono što se može učiniti je da se ovaj izvoz u Tursku u najmanju ruku trenutno bude minimalan i da se ne smije koristiti kao sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva (kao što je puštanje na slobodu nepravedno uhapšenih njemačkih građana). Koliko brzo ovakvi dogovori padaju u vodu, pokazuje se upravo sada.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android