Olga Witt nas na primjeru vlastite trgovine Teta Olga u Kölnu želi uvjeriti kako se može i bez plastike. Roba se nudi iz staklenki uza zid, a posebno nas upozorava na ono što većina današnjih potrošača nikad nije niti upoznala: na mirise u takvoj „trgovini mješovitom robom". Sve ima svoj miris, od začina i začinskih trava pa do tegle maslaca vitelarije koja stoji na tezgi. Načelo je jednostavno: ništa nije industrijski pakirano, a svatko tko želi nešto kupiti, mora donijeti vlastitu posudu i torbu.

Christine Holzmann iz udruge takvih trgovina „bez ambalaže" tvrdi kako je odaziv potrošača odličan i kako iz takvih trgovina ima 84% manje otpada. Trenutno u Njemačkoj ima oko 260 trgovina takvog načina prodaje, ali samo zato jer ih je sedamdesetak moralo zatvoriti za vrijeme pandemije – takve trgovine jednostavno ne mogu funkcionirati bez osobnog dolaska kupca. Ne pomaže niti inflacija i poskupljenja, ali gospođa Holzmann nam tvrdi kako će već u najskorije vrijeme biti otvoreno još stotinjak takvih trgovina.

Nijemci rekorderi po smeću

I vlasnica trgovine u Kölnu nam kaže kako su „prošli kroz tri teške godine", ali i kako se „stanje stabilizira i kako opet postaje bolje", kaže Olga Wittig. Jer i potrošače već smeta što se, po procjeni organizacije za zaštitu okoliša Nabu, preko 60% voća i povrća u Njemačkoj prodaje u papirnatoj, još češće plastičnoj ambalaži. Smetlište koje nastaje u kuhinji je neminovna posljedica: potrošači su 2020. bili „zaslužni" za oko 8,7 milijuna tona otpada ambalaže.

Time je ova zemlja u samom europskom vrhu po količini takvog otpada – i to je neposredna posljedica i blagostanja i zahtjevnosti njemačkih potrošača. Jer nitko neće htjeti kupiti donekle osušen ili smežuran plod, nego onda sama hrana na koncu odlazi u smeće. A ako se računa čitavo opterećenje za okoliš, nekih 90% otpada na plod i proizvod, a tek desetak posto na tu ambalažu koja ga štiti od propadanja.

Već i to je neoboriv argument za trgovce i trgovačke lance, a prednostima tu nije kraj: plodovima u ambalaži se lakše manipulira, „urednije" izgledaju na polici, a zbog veličine pakovanja će biti prodano i više nego što mušterija možda želi. A i u demografiji je još jedan uzrok sve većem brdu smeća: sve je više samačkih kućanstava koja niti ne pomišljaju kupiti „obiteljsko pakiranje". Mnogo bolju prođu imaju sve manja pakiranja – možda tek dvije jabuke za užinu u kartonskoj kutiji u celofanskoj vrećici pa čak i kad im je cijena neusporedivo viša.

Plastika je (pre)jeftina

Makar je tu jasna već i računica trgovaca, Zaklada Heinricha Bölla bliska stranci Zelenih tu vidi i zavjeru industrije ambalaže koja u ovoj zemlji zapošljava preko 100 tisuća ljudi i ostvaruje promet preko 35 milijardi eura. Ova industrija svojim utjecajem na politiku uspješno sprječava sva ograničenja u proizvodnji plastike, makar je to već odavno problem s kojim se suočava i Europska unija. Postoji europski „porez na plastiku", ali on uopće nije uveden u Njemačkoj.

Dapače: čak i u ovo doba sve skupljih naftnih derivata, cijena plastike je ostala manje ili više stabilna jer takav proizvod – najčešće od nafte nije obuhvaćen porezom kakav se plaća za benzin ili dizel. A koliko god da industrija ambalaže tvrdi kako je rješenje u dosljednoj reciklaži, osobito u slučaju ambalaže prehrambenih proizvoda je to tek teorija: previše je gnjavaže s tom ambalažom, previše je i nečista od ostalog otpada tako da i u Njemačkoj jedva trećina od tih silnih tona otpada ambalaže dospijeva u reciklažu. Dobrih 40% odlazi u vatru palionica, a najgore je što oko 23% završava na deponijima otpada.

Kako bi udovoljili željama potrošača, proizvođači sve češće koriste ambalažu za koju se ističe kako je „biološka" i kako je nastala iz „održivih izvora". No i njemačke službe upozoravaju kako tu ne treba biti naivan: ni takva ambalaža nije brzo razgradiva u prirodi, a takvo pakiranje onda nije prikladno čak ni za recikliranje jer za takve proizvode postrojenja uopće nema. A što god da se proizvodi – pa makar i tako „biološki" i „održivo", uvijek treba i energije i površine gdje će se sirovine uzgajati i obrađivati.

Zašto je onda bez ambalaže skuplje?

Čini se jedinim rješenjem prodaja „bez ambalaže", ali vlasnici takvih trgovina su neugodno zatečeni jednostavnim pitanjem: dobro, kod tih proizvoda nema troška ambalaže, ali zašto je onda u pravilu sve bitno skuplje nego u samoposluzi preko puta?

Jana Nehrlich koja takvu trgovinu ima u kelnskoj četvrti Zollstock pokušava objasniti: „Nepakirano u prvom redu i vrlo često znači da je to iz bioloških nasada pa se onda i naše cijene ne mogu uspoređivati s onima u običnoj samoposluzi ili diskonteru". Njezino je mišljenje kako će mušterije uštedjeti već i time što će kupiti točno koliko im treba i što onda neće baciti ono što nisu potrošili.

U svakom slučaju ima sve više mušterija koji vjeruju toj računici, makar je tu i kalkulacija tih trgovaca sasvim jasna. Koliko god da se vlasnica trgovine Teta Olga hvalila mirisima u svojoj trgovini, taj miris će lako postati neugodan kad plod istrune, mast užegne ili začinu taj miris jednostavno ispari. Tu treba dodatne radne snage za sortiranje i čišćenje, a neminovno i mnogo brže će plodovi postati neprikladni za prodaju. A taj gubitak treba „pokriti" robom koja se proda.

Čitav trošak je veći, a u Njemačkoj to još uvijek nije „velik posao" gdje je potrošačima normalno najprije kupovati u takvoj trgovini. „To je u Njemačkoj još uvijek tek mali segment trgovine, ali se borimo izaći iz tog segmenta i postati sposobni za tržište", kaže nam Christine Holzmann iz udruge trgovina „bez ambalaže".

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu