Otac novinarke Ute Scheub – bivši angažovani nacista a u kasnijem životu suosnivač uskršnjih marševa je 1969. godine javno počinio samoubistvo na dan kada crkva u Štutgartu slavi svoj praznik.

Ute Scheub je našla prije nekoliko godina u kući svojih roditelja karton pun pisama i rukopisa. To su pisma u kojima je njen otac na stotine puta pokušao objasniti svojoj porodici razloge za kasnije počinjeno samoubitsvo. No, ni jedan od tih pokušaja nije uspio pojasniti razlog jednog takog čina. Tako ostaje i njegov govor koji završava rečenicom «..pozdrav mojim prijateljima SS-ovcima».. zagonetka.

Njegova kčerka imala je tog ljeta 1969. godine, kada je njen otac izvršio samoubistvo, 13 godina. U svojoj knjizi nadjela mu je ime Manfred August. Ona kaže: «Beskrajno sam se stidjela svog oca ali istovremeno i svojih osjećaja. Radovala sam se, jer sam mrzila tog oca i željela sam da je mrtav. A kada se to odjenom ostvarilo, strašno sam se stidjela zbog ove mržnje i tih osječaja. To je bila nevjerovatna mješavina osjećanja i skoro da se nisam izvukla iz toga.»

Više od trideset godina nakon samoubistva oca, Ute Scheub počinje čitati sve što je on ikada napisao. Danas, kao žena od 50 godina, u stanju je podnijeti činjenicu da je njen otac bio grozan čovjek.

«Aktivno se bavio propagandom i proučavao je rase. On je u ratu bio zadužen za ubijanje pilota. Ono, što zbog nedostatka dokumentacije ne mogu objasniti je to šta je on radio na Sjeveru Italije na području gdje se ratovalo sa partizanima,» kaže Ute Scheub.

Zbog svog oca, Ute Scheub je cijeli život bila u suprotnom taboru: «On je bio strašan patriota, tako da sam postala feministkinja. Bio je strašan nacionalista, tako da sam ja postala internacionalista. Pošto je on bio desničar, ja sam bila ljevičar. On se nije znao izraziti, pa sam ja od samog početka pokušala da se izražavam i tu nadarenost pretvorila u svoj poziv. Bio je racionalan čovjek bez imalo osječaja, a ja sam sebe vidjela na strani ljudi sa osjećajima», objašnjava Ute smiješući se.

No njen otac se nikada nije smijao. U njenim očima on je jedan od onih nesretnika, bezosjećajnih ljudi koje je na kraju ugušila vlastita šutnja. Ona smatra da takvih ljudi ima u svakoj zemlji, koja je doživjela rat – bio to Irak, Ruanda, Kambođa ili Afganistan.

Ova autorica knjige, jedan je od osnivača novina ljevičarske alternative «Tageszeit» TAZ, 1979. godine u Berlinu. Nakon što je 15 godina radila kao urednica, napustila je sredinom devedesetih redakciju, kako bi radila kao slobodni radnik i angažovala se u mirovnom pokretu. Upravo tu, što je bilo iznenadjenje, nastavlja ono što je započeo njen otac, koji se iz rata vraća kao pacifista.

«U jednu ruku to je njegova oporuka. Drago mi je, da mogu barem nešto od svoga oca preuzeti, a ne sve odbaciti. Nešto od njega što mogu dalje razvijati,» kaže Ute Scheub.

Otac se također dobrovoljno zalagao u okviru organizacije uskršnjih marševa. Desetine godina kasnije, njegova kčerka Ute radi nešto slično. Opisujući svoje ostale aktivnosti, ona kaže:« Između ostalog sam sudjelovala i u uspostavljanju Vijeća za sigurnosna pitanja žena. To je mreža žena koje tu dobrovoljno rade. Među njima su i one koje se bave brojnim pitanjima vezanim za mir te aktivistkinje, koje pokušavaju bodriti žene na svim poljima međunarodnih mirovnih procesa – to je i meni jako bitno.»