Odnos sa susjedom nešto je posebno. Živi se vrata do vrata i svakodnevno se pozdravlja. Ponekad se kroz zid čuje što drugi radi, primjerice kada se nešto razbije, svira glazba ili se glasno svađa. A opet se zapravo ne poznajete. I poznato i strano u isto vrijeme – to je proturječje koje oduvijek privlači, ne samo na Dan susjeda 29. svibnja.

„Susjed je opasan jer može prodrijeti u tuđu privatnost i zato što je stalno prisutan", kaže sociolog Walter Siebel, umirovljeni profesor iz Oldenburga. „Od susjedstva se ne može pobjeći." S prijateljima ili rodbinom, ako nastane problem, jednostavno više ne zoveš i ne ideš tamo. Ali od susjeda ne možeš pobjeći. Riješiti ga se možeš samo uz velik trud i trošak: ili on ili ja, ili se možemo nadati da će otići ili nama valja pakovati stvari i krenuti negdje drugdje.

Zanimljivo je, ali i pomalo uznemirujuće, zamisliti što se sve događa odmah iza vlastitog zida u dnevnoj sobi. Policija će imati bezbroj primjera kad susjedi "nisu imali pojima" kako uz njih živi i najgori zločinac, a susjedi su česta tema i filmova. Remek-djelo u tome je i Hitchcockov „Prozor u dvorište" o čovjeku koji, promatrajući susjeda, razotkrije ubojstvo. U glavnim su ulogama James Stewart i Grace Kelly.

Moja tvrđava

U erotskom trileru „Sliver" iz 1993. naizgled anonimna zgrada na Manhattanu ispadne mjesto totalnog nadzora s kamerama skrivenima u svim stanovima. Za stanovnike New Yorka odavno se govori da vole promatrati susjede kroz teleskope. Neki iz svojih nebodera imaju pogled na stotine stanova i tako zaviruju u tuđu privatnost, a da te ljude nikad osobno ne upoznaju.

Njemački ideal stanovanja bio je, ili je barem dugo bio, obiteljska kuća. Život bez susjeda ili barem sa susjedima na udaljenosti. U Engleskoj se kaže My home is my castle. U 19. stoljeću ondje su nastali beskrajni nizovi uskih, jednakih kuća u nizu. „Razlog je vjerojatno u tome što svaka engleska obitelj, pa makar imala samo dva člana, ipak želi imati svoju kuću, vlastiti dvorac", napisao je pjesnik Heinrich Heine. 

U stvarnosti je Njemačka zemlja podstanara, a stanovati u najmu u većini slučajeva znači biti okružen susjedima. A ti susjedi se povremeno mijenjaju. Što kad dođu "novi"? Tu je pametno zadržati pristojan odmak, savjetuje profesor Siebel. Može se pokazati da jednostavno ne odgovarate jedni drugima pa je tada bolje ograničiti kontakt.

Kao minimum pristojnosti u Njemačkoj vrijedi pozdraviti se. No to nije svugdje tako i ovisi o nacionalnim kulturama. U mnogim međunarodnim metropolama se susjedi ne pozdravljaju. To se ne smatra nepristojnim, nego upravo kao čin obzira prema drugima: nitko se ne želi nametati. I svi znaju da, jednom kad počneš pozdravljati, to moraš stalno činiti.

"Svojoj tvrđavi" teže i Nijemci u smislu da im je vlastiti dom gotovo svet prostor koji treba zaštititi od radoznalih pogleda. Zato se ljudi skrivaju iza visokih ograda, gustih živica i debelih zavjesa. Siebelu je razlog jasan: „U svakodnevici smo stalno izloženi promatranju pa je privatnost jedino mjesto gdje imamo pravo biti nevidljivi. Tamo smo sami za sebe i na miru. To je velika vrijednost."

Sirup po odijelima Armanija

Čak i ako netko u načelu ne želi kontakt sa susjedima, on se često nameće sam od sebe. Primjerice kada nestane struje ili interneta. Tada želiš znati, je li isto i kod susjeda. Ili, još neugodnije: susjedu iznad pukne cijev ili se prelije kada, a voda procuri kroz strop.

Kad je sadašnji glavni tajnik NATO-a Mark Rutte još bio nizozemski premijer, starijoj susjedi iznad njega jednom se prevrnula tegla sirupa pa je gusta, ljepljiva tekućina curila kroz pukotinu na stropu ravno na njegova skupa talijanska odijela, piše autorica njegove biografije Petra de Koning. Rutte je to, navodno, primio mirno i jednostavno kupio nova odijela. Nije vrijedno živciranja.

No nisu svi tako opušteni. „Jedan mi je sudac rekao da postoje tri vrste posebno emotivnih sporova", kaže Siebel. „Nasljedstvo, razvodi i sporovi među susjedima. Upravo zato što ih ne možeš izbjeći i jer se tiču najosjetljivijeg: privatnosti u kojoj želiš imati autonomiju." 

Posebno su problematični vrtovi. Ako bilje iz susjedova dvorišta baca velike sjene i ostavlja žute mrlje na travi, to može dovesti do bizarnih svađa o biologiji i prirodnom zelenilu. Ponekad je još i dobro ako sve završi samo prijetnjom vrtnim crijevom.

Susjed je uvijek tu

„Ni najbolji čovjek na svijetu ne može živjeti u miru ako to ne dopušta zao susjed", piše Friedrich Schiller. No Siebel podsjeća da postoji i druga izreka: „Bolji je blizak susjed nego daleki brat." To znači da susjed može biti važan izvor pomoći — uvijek je pri ruci.

Od susjeda se može zatražiti jaja ili mlijeko kad opazite da vam nedostaje, alat ili možda veći lonac kad vam samo kratko treba. A ponekad i više, primjerice zamoliti ga da tijekom odmora zalije cvijeće ili nahrani zlatne ribice. To najbolje funkcionira kad je uzajamno. „Nitko ne želi ostati dužan susjedu", kaže Siebel. A dobro je i da ima nekoga tko će tek paziti da je sve u redu - makar i u tome ne treba pretjerivati i "zabadati nos" u tuđi život.

Tijekom pandemije korone susjedi su u razdoblju zatvaranja odjednom postali vrlo važni. Ljudi su jedni za druge obavljali kupovinu i pazili jedni na druge. Siebel se prisjeća kako su se u njegovu Oldenburgu mnogi susjedi navečer dogovarali da zajedno pjevaju na prozorima. „Susjedstvo ima i vrlo pozitivnu stranu", kaže. „Dobre susjede svi žele. To je ta čežnja za sigurnošću, zajedništvom i spontanim kontaktima. Dobro susjedstvo znači da zajednica funkcionira."

Iz takve želje nastao je i Dan susjeda koji potječe iz Francuske. Cilj je povezati ljude kroz ulične proslave, buvljake i roštiljanja. I u Njemačkoj je 29. svibnja danas dan posvećen toj ideji, na poziv Zaklade Nebenan, neprofitne organizacije povezane s platformom „nebenan.de".

„Procjenjujemo da sudjeluju stotine tisuća ljudi", kaže glasnogovornica. „Uvijek je dirljivo vidjeti koliko se ljudi javlja već tijekom priprema i jedva čekaju započeti sa svojim akcijama."

Jer, unatoč svim mogućim sukobima, ne treba zaboraviti: susjedi mogu biti i dragi. Istina, ima i nesnosnih.