Bila je to ljubav na drugi pogled, jer sam se plašila Berlina. Jedna stipendija mi je omogućila da dođem na godinu dana u Berlin. Poslije toga sam htjela dalje u Pariz. U ožujku 1990. je Berlin još uvijek bio podijeljen i otok u jednom DDR-ovom moru. DDR je upravo bio u procesu nestajanja. Ali njegov duh je bio sveprisutan i kod mene je izazvao drhtavicu.

Na početku sam bila kao paralizirana i nisam mogla uvidjeti što je to posebno na tom gradu. Njegovu još otvorenu ranu na kontrolnom punktu Charlie sam osjetila kao da je to bio rez na mojoj koži. Ruski i njemu nasuprot američki vojnik koji stražare na prijelazu u dotični sektor još nisu bili tek rekviziti turističke industrije. Granica još nije bila kulisa jednog muzeja na otvorenom. Na tom mjesto sam jasno mogla prepoznati, doživjeti, shvatiti duh Zida. I mogla sam osjetiti zahvalnost za to da taj zid više nije imao pravu moć nada mnom.

Omamljena vrtlogom povijesti

Berlin još nije bio Berlin kad sam stigla u ovaj grad. Na kontrolnom punktu Charlie se to moglo najjasnije vidjeti: dva svijeta, dva politička sustava, dva nazora, dva mentaliteta, Istok i Zapad su se sukobljavali ovdje. Ali su se uskoro ne samo podnosili, već i napravili najbolje što su mogli iz situacije. Srasli su. Postali su jedno. Bio je privilegij tada kao spisateljica promatrati kako nastaje jedan novi svijet. Jedan koji je iz oba politička sustava izrodio nešto što dosad nije bilo tu. Bio je privilegij promatrati to i sročiti u riječi, pronaći riječi za to. Riječi u novom jeziku.

Nisam bila jedina koja je to uvidjela koja je kao omamljena bila privučena u taj vrtlog promjena i ponovnog rođenja Berlina, novog svjetskog grada. Nisam bila jedina koja se osjećala pozvanom da u tome sudjeluje, sukreira. Koja je vjerovala da joj je život zadao važnu zadaću i da je, barem na određeno vrijeme, pronašla svoje mjesto u životu.

Čim su otvorene granice Berlin je postao otvoren grad koji je privlačio čitav svijet. Berlin je nudio povoljne stanarine i duhovni slobodni prostor za eksperimente. Taj grad je nudio otvorenost i prihvaćanje raznovrsnosti i onoga drukčijeg, individualnosti i ne-prilagodbu. Taj grad je imao određeni Laissez faire. On je nudi jednu vrstu osmotskog života između otočana i pridošlica, jer i Istočni Berlin je na svoj način bio jedan otok. I čak u četvrti Kreuzberg u kojoj se uglavnom mogao čuti turski jezik, osjetila se jedna velika nutarnja sloboda i povezanost s tim gradom koji postaje grad. 

Promjene grada

Kratko nakon ujedinjenja Njemačke Berlinu je prijetilo da će biti pokopan pod teretom svoje povijesti te mu je trebao svježi povjetarac, određenu neopterećenost i pomoć pri ozdravljenju. Umjetnici, izumitelji, hrabri i smioni, poduzetnički duhovi svake vrste su uskovitlali energije grada.

Posebno u istočnom dijelu je sve okrenuto naopačke. Čak nanovo izumljeno. Nekonvencionalne umjetničke komunikacijske forme su nastale između grada i individue, između umjetnika i publike. Neobični oblici održavanja manifestacija i mjesta za kulturu. Umjetnici, glazbenici, dizajneri i arhitekti su pretumbali grad. Učinili ga živim i modernim. Često s malo novca, ali s puno kreativnosti.

Međutim, čim je jedna četvrt oživjela, stanarine i ostali troškovi su porasli i tako otjerali sve te kreativne glave. Prenzlauer Berg, Kreuzberg, dijelovi Neuköllna, samo da navedem neke, su četvrti koje si ljudi s normalnom zaradom više ne mogu priuštiti. Kreativne glave se želi otjerati na periferiju ili izvan Berlina. Ali, upravo oni su duša jednog mjesta. Bez njih će jedan grad ili zemlja izgladnjeti, ožednjeti, presušiti. Pojesti samog sebe.

Odgoj za višejezičnost

Berlin je grad start-upova. Brojna međunarodna poduzeća, ali i međunarodne nakladničke kuće i sveučilišta su ovdje osnovana ili su se preselila ovamo. U međuvremenu je Berlin postao svjetski poznata i atraktivna metropola u kojoj engleski važi kao lingua franca, kao jezik sporazumijevanja. Uvijek postoji sve veća potreba za višejezičnim manifestacijama ili barem za onima na jeziku koji važi kao lingua franca za kozmopolitsku publiku. S tim organizatori i institucije kulture koje financira grad još imaju problem s tim. Ne uviđaju duh vremena ili žele spriječiti da on zaživi.

Pored respekta i odgoja za njegovanje vlastitog jezika i kulture, u vremenima globalizacije je odgoj za višejezičnost od velikog značenja. To je jedan od najvažnijih zadataka škola i opunomoćenika za obrazovanje i kulturu u našem društvu.

Grad sa zadacima

Proboj engleskog jezika ne samo u tehnici i glazbi se ne može više zaustaviti. Tko to ne uvidi, ne nauči da se time ophodi kreativno i time podrži uravnotežen odnos između vlastitog i stranog, skida Berlin s njegovog novog podija u provincijalnost i beznačajnost. 

Berlin je metafora za naše doba. Srastanjem Istoka i Zapada usred Europe Berlinu predstoje veliki zadaci. A svijet očekuje puno od tog grada: obrana slobode, kreativnih energija, prihvaćanje onog drukčijeg, velikodušnost, opuštenost, miroljubive, izmirujuće, posredničke sposobnosti i jasan stav prema diktaturama, bilo da su one politički ili religijski obilježene.

Berlin još uvijek nije Berlin. Ali svakim danom to sve više postaje. Sa svakim koji se pridružuje, koji se ovdje osjeća prihvaćenim i odgovorno pomaže. Berlin još nije Berlin. Berlin je u nastajanju. I dobro je da je tako.