Na Balatonu, gdje sam slavio rođendan jedne mađarske prijateljice, postavio sam nehtijući samom sebi pitanje: Zašto je zapravo Putin prije dvije godine morao zauzeti Krim? Krim je skup, njegova turistička infrastruktura slaba, sa ukrajinskih područja također teško dostupna. Zar ne bi bilo lakše osvojiti mađarske toplice Hévíz, i to doduše bez ijednog jedinog ispaljenog metka, samo novcem? U osnovi gledano to se već dogodilo: Grad je prepun plakata na ruskom jeziku koje reklamiraju lokalne usluge: kupanje, masaže, medicinska skrb i terapija. Jedan mali osnovni vokalubar bi trebao olakšati kupovinu. "Koliko košta..?" turisti iz Rusije mogu pročitati na ćirilici i na mađarskom jeziku, baš kao i "Račun, molim". Također mogu birati između svijetlog i tamnog piva. Čak su se pobrinuli i za duhovna pitanja: Za sada se služba božja održava u jednoj kući predviđenoj za molitvu, ali već sada se prikuplja novac za izgradnju prave pravoslavne crkve.

U hotelu se mogu rezervirati izleti: U šoping centar Parndorf na austrijskoj granici, u Bratislavu uključujući večeru, za Györ i opatiju Pannohalma sa ručkom, za Szigliget na degustaciju vina i u Pustzu na jahanje. Cijena ovih izleta se kreće između 35 i 95 eura. Cijena hotelske sobe iznosi 200 eura. Ispred nas imamo onu srednju klasu koja fomira kičmu Putinova svijeta. Bogatiji ne traže samo wellness i oporavak, već bacaju svoje ispitivačko oko na vile i stanove koji su ponuđeni u brošurama štampanim na njihovom maternjem jeziku. Jedna luksuzna kućica u Budimpešti - za 200 000 eura - je možda za njih preskupa, ali skromnu kuću na Balatonu iz Kadarove ere - za 75 000 eura - sebi mogu priuštiti.

Održati napetosti do dana referenduma

Na putu od Balatona do Budimpešte vidimo bezbroj velikih plakata na kojima Orbanova vlada poziva na izlazak na referendum, 02. oktobra. Na plavoj pozadini velikim žutim slovima stoji pitanje: "Jeste li znali da Brisel kod nas prisilno želi naseliti jedan cijeli grad izbjeglicama?" ili "Jeste li znali da su atentate u Parizu izveli migranti?" i "Jeste li znali da su migranti već silovali 300 žena?" Ispod svakog pitanja manjim slovima napisano stoji: "Referendum, 2. oktobar 2016." Umotana vladina propaganda u ovim pitanjima nije usmjerena na ishod referenduma, od kojeg ionako ne ovisi ništa - u konačnici u EU uopće ne postoji namjera da prisili Mađarsku na primanje određene kvote izbjeglica. Za Orbana je važno da se održi napetost do dana referenduma. Ne postoji ništa lakše od toga da se u posjedu medija demokratija mobilizira protiv demonstracija, da se omraženo mnoštvo uljuljka u iluziju da i ono smije o nečemu odlučivati.

13. avgusta sam pozvan da budem govornik u Marienbornu gdje je obilježeno dvadeset godina od podizanja spomen obilježja posvećenog njemačkoj podijeljenosti. Prije same ceremonije su nas vodili kroz kontejnerske kuće, koje sada, više od četvrt stoljeća od pada Berlinskog zida, prije izgledaju groteskno, nego zastrašujuće. U konačnici DDR nije bio Sjeverna Koreja i nikada nije uspjelo da se dvije njemačke države hermetički jedna od druge odvoje. Samo zahvaljujući televiziji je 70 posto Nijemaca u Istočnoj Njemačkoj svakodnevno pratilo dešavanja u susjednoj zemlji i desetljećima živjelo sa vizuelnim paralelama sa Saveznom Republikom Njemačkom.

Sumnja prema putnicima sa Bliskog istoka u DDR

Posjetili smo prostorije gdje su sačuvane liste sa zabranama putovanja. Ovdje su također zbog temeljite provjere sakupljeni određeni pasoši i to u regalima sa natpisom "DDR", "BRD" i "inozemstvo". No tamo je postojao i jedan četvrti regal sa malenom etiketom "Kairo". Pod kodom egipatskog glavnog grada bili su registrirani putnici sa Bliskog istoka, migranti, koji su putovali u Zapadni Berlin i Zapadnu Njemačku i to kao osumnjičeni za terorizam. 

Na putu od Berlina do Marienborna morao sam presjesti u Magdeburgu. Već na glavnom željezničkom kolodvoru su sva putnička kola bila puna. Ni u kom slučaju ne želim povrijediti političku korektnost, ali bilo je vidljivo više arapskih putnika, među kojima i bračni par sa četvero djece i sa prilično puno prtljage. Glava porodice je sjedio do mene. Ja sam cijelo vrijeme na mom tabletu gledao televizijske vijesti - sve o Olimpijskim igrama u Riju, između ostalog i ponavljane scene kao kada je egipatski reprezentativac odbio pružiti ruku svom kolegi (iz Izraela - op. red.). Moj suputnik je gledao u moj ekran, a onda u mene. Mislio sam da kada bismo govorili istim jezikom mogli bismo pronaći i zajedničke teme.

U Magdebrugu su svi izašli iz voza. Regionalni voz je pak vozio tek za pola sara za Marienborn-Helmstedte. Ovaj put je kupe bio skoro prazan, ali - kakvo čudo" - "moji" Arapi su tamo već sjedili. Pozdravio sam ih spontanim naklonom glave. Glava porodice nije reagirao, ali je ipak razmijenio nekoliko riječi sa svojom ženom, koja je nakon toga iznenada pogledala u mene, a i djeca su bacila pogled na mene. Bio sam siguran da razgovaraju o meni. U konačnici bili smo poznanici.

 

Mađarski pisac i istoričar György Dalos živi u Berlinu. 1995. godine je dobio nagradu Adalbert-von-Chamisso, 2010. godine je dobio Leipzišku književnu nagradu za europsko razumijevanje.