Prije dva tjedna sastala sam se s nekoliko mojih bivših školskih prijatelja koji su došli u naš rodni grad. Tu se život čini podnošljivijim – iz jednostavnog razloga, jer naši roditelji ovdje imaju kuće s vrtovima. Te stvari u međuvremenu imaju neizmjernu vrijednost. Za neke od nas se postizanje takvih ciljeva čini nemogućim – prije svega u nekom velikom gradu.

Dvoje od mojih nekadašnjih školskih kolega nisam vidjela još od mature jer su odselili u inozemstvo, no oni mogu raditi od kuće pa su se dakle na neko vrijeme vratili. Koliko me radovala pomisao na to da ću ih ponovo vidjeti – moje srce je galopiralo cijeli dan, jer ću napokon izaći, ne u grad, nego u nečije dvorište – toliko su čudni bili prvi trenuci susreta. Po načinu pozdravljanja moglo se odmah vidjeti kako se tko odnosi prema aktualnoj medicinskoj situaciji. Neki su oprezno ostali na distanci i mahnuli, drugi su se pozdravili dodirivanjem laktovima, što baš nije kod svih funkcioniralo. Mada smo isto stari, u tim trenucima sam imala osjećaj da su neki mlađi od drugih.

Najprije je rečeno da mladi nesvjesno šire virus

Nadala sam se da nećemo previše pričati o pandemiji, no naravno da je ta tema dominirala našim susretom. Na stolu, između boca i zdjelica s kikirikijem, stajala su dezinfekcijska sredstva. Stolice smo postavili tako da sjedimo na određenoj udaljenosti jedan od drugog, no to je značilo da se nismo posebno dobro čuli, pa smo morali glasnije govoriti. A poznato je da se kod glasnog govora još jače šire kapljice sline. Nedavno sam čitala članak u kojem su analizirani rizici širenja zaraze u različitim situacijama i zaključak je nekako bio da je najbolje kod susreta s prijateljima uopće ne razgovarati. Tko zna što može izletjeti čim se otvore usta. Mogli bismo u pravom smislu te riječi izbacivati iz nas prljave riječi. A u zatvorenom prostoru je sve još gore.

Nije prošlo ni godinu dana od prvih zabrinjavajućih znakova širenja virusa, no mnogi aspekti našeg života su već prekonfigurirani. Od pravila pristojnosti do percepcije naše životne dobi. U prvim mjesecima je bilo rečeno da bolest štedi mlade ljude i zato nisu dovoljno oprezni. U njih se upiralo prstom jer su širili virus bez da su primijetili. U međuvremenu je oboljelo dovoljno mladih i taj diskurs je postao nešto umjereniji. Mi smo postali stari – naime ranjivi. Bila sam mlada sve dok sam živjela sama, u prvim mjesecima pandemije, ali tada sam se vratila kući i preuzela dob ljudi s kojima sada živim.

Mi doživljavamo jedno fluidno i promjenjivo doba, u kojem podaci, koji se prikupljaju iz dana u dan, konstantno mijenjaju statistike. U našoj svakodnevici ništa više nije sigurno, planiranje više nema smisla. Stalno se moraju pratiti objave vlasti. A te vlasti ni same ne znaju u kojem smjeru treba ići.

U našoj regiji se svatko za sebe bori sam

Od svoje 13. godine patim od kratkovidnosti, bez naočala živim u jednom prilično maglovitom svijetu. Kada napustim svoje privatne prostorije i moram staviti zaštitnu masku, odričem se naočala jer se uvijek zamagle. Zato je moj pandemijski univerzum konfuzan i difuzan, pun glasova kod kojih ponekad ne znam otkud dolaze. U tom univerzumu nedostatak jednog čula slabi i one druge. Čini se kao da to pomalo smanjuje i moju inteligenciju. Već mi se dogodilo da se više puta zabunim kod brojenja novca u trgovini. Ponekad prijeđem ulicu kod crvenog svjetla na semaforu mada prepoznajem boju, no imam osjećaj da više jednostavno ne mogu obraditi taj signal.

To je slika koju ću povezivati s pandemijom – i nakon njezinog završetka: maglovito, konfuzno vrijeme s glupim opasnostima na svakom koraku, kao što je primjerice rupa u asfaltu u kojoj možeš uganuti nogu. Vrijeme u kojem se svatko bori za sebe, kao što je to uvijek u našoj regiji kada doživljavamo krize. Jer država je nesposobna brinuti o svojim građanima – a najmanje o onima malima i slabima. Vrijeme kod kojeg je najvažnije skupljati snagu da se tvoje noge nalaze na pravom mjestu, korak po korak, da ne padneš. Prije svega ako su i drugi ljudi ovisni o tebi.

Svi smo mi u opasnosti

Ima puno stvari koje u ovo doba ne vidimo jasno, jer nam nije moguće dobiti potpune informacije. Stvari koje imaju veze sa širenjem virusa i utrkom za cjepivom, s ubrzanim masovnim nadzorom, s razvojem sposobnosti čitanja i pisanja kod jednog učenika drugog osnovne, koji je godinu dana nastavu pratio samo online, s bezbrojnim drugim posljedicama šoka zbog mjera protiv korone, koje se protežu kroz sve slojeve društva. Većina nas je na mnogim područjima previše kratkovidna – a i nije nam uopće moguće biti drugačiji.

Na teško i složeno pitanje kako mladi prevladavaju tu krizu, nemam kratki odgovor. Vjerojatno postoje institucije koje raspolažu aktualnim statistikama o stopi zaraze s obzirom na životnu dob, broju nezaposlenih i podacima o smanjenoj kupovnoj moći. Naša životna dob se pronalazi na jednoj osovini tih grafika. No čak i kada bih imala pristup svim tim podacima, još uvijek bi mi bilo teško čitati ih. Moj je dojam da više nije tako važno koliko smo stari, jer ti bi mogao biti i „mladi čovjek s neotkrivenim bolestima". Ti ne znaš na koliko te načina može izdati tvoje vlastito tijelo. Svi smo mi u opasnosti. Sada se ne razlikujemo po starosti nego prije po ekonomskoj situaciji. Na neki način kao umirovljenik imaš veću sigurnost: prošlo je vrijeme kada je postojala opasnost da ćeš postati suvišan za tvog poslodavca. Ili da te se smatra nevažnim jer radiš na području koje „nije relevantno za sustav", poput kulture (to je u načelu poruka koja stiže do nas).

Budućnost – apsurdna ideja

Jučer mi je jedan susjed rekao da bi on, kada bi bio „šef svijeta", sve ljude zadržao u kućama na mjesec i pol dana i onda bi se riješili virusa. Ja bih vrlo rado imala optimizam tog čovjeka koji je uvjeren u postojanje jednostavnih rješenja. Znatiželjna sam protiv čega bi se mogao usmjeriti njegov bijes, jer u svima nama nešto kuha, no razgovor je brzo prekinut. Mjesec i pol – to djeluje kao trenutak, no u sadašnjim okolnostima sigurno ne bi bilo tako. Vrijeme se proširilo, ono je skoro paralizirano, ožujak se već čini kao doba iz nekog drugog života. Tako živimo u ovoj magli, u kojoj nam još jedino preostaje da se oprezno krećemo, malo po malo. Tu je budućnost postala jedna apsurdna ideja – svejedno koliko je netko mlad.

Prva knjiga Lavinie Braniște "Interior zero" u Rumunjskoj je 2016. proglašena romanom godine. 2018. taj je roman objavljen i na njemačkom jeziku. I njen drugi roman "Sonia ridică mână" ("Sonia diže ruku") početkom iduće godine izlazi na njemačkom.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android