Identitet, integracija i pripadnost: to su teme koje prijete da će nas iscrpiti. Zbog toga je možda dobro da kolektivno redukujemo na individualno kako bismo stvar učinili razumljivijom.

Na primjeru umjetnika i pisaca je zanimljivo posmatrati koliko je komplikovan i protivrječan proces pripadnosti, prijema, prihvatanja i integracije.

Kultura je oblast u kojoj vladaju emocije. Prihvat stranaca u sopstvenu kulturu prouzrokuje više teškoća od prijema u mrežu socijalnog osiguranja, iako to zvuči paradoksalno.

Identitet, integracija i pripadnost su teme koje me zaokupljaju, posebno kada se približi Lajpciški sajam knjiga. Posebno kada se preda mnom pojavi nova knjiga – tada obavezno počinjem da razmišljam i o sopstvenom identitetu kao spisateljice. O sopstvenom identitetu i identitetu pisaca koji, poput mene, nisu rođeni u Njemačkoj. Kojoj kulturi, kojoj književnosti mi pripadamo? Kako nas predstavljaju? Nije važno samo kako se sami definišemo, već i kako nas vide i predstavljaju.

Mi, pisci sa takozvanom migrantskom pozadinom, imamo višestruke i vrlo različite identitete: za neke od pisaca je njemački uvijek bio maternji jezik. Tako se za njih manje ili više podrazumijeva da su integrisani u ovdašnju kulturu – ali ne potpuno. Iznenađenje kada je Herta Müler dobila Nobelovu nagradu 2009. izazvalo je nesigurnost. Mnogi su se pitali, kojoj zemlji nju treba pripisati.

Pisci sa „migrantskom pozadinom" se vezuju za svoje porijeklo

Integracija svakako ne znači odvajanje od sopstvene prošlosti i sopstvenih korijena, već život na novom tlu sa sopstvenim korijenima, možda i izrastanje iz sebe samog i ostavljanje nečega i tamo gdje je čovjek dospio i gdje je prihvaćen.

Pisci koji potiču iz drugih jezičkih i kulturnih krugova najčešće se vezuju sa svoje porijeklo. Oni važe kao stručnjaci za teme koje se tiču zemlje porijekla, ali rijetko bivaju upitani o temama i važnim odlukama koje se tiču njihove nove domovine. Tako je čak i kada takvi pisci dugo žive u Njemačkoj i pišu na njemačkom. Još postoji i polako nestajuća kategorija pisaca koji će se uvijek osjećati kao stranci i pisaće samo na svom maternjem jeziku. A ima i onih koji, kulturno-tehnički gledano, pišu na nekom „neutralnom" jeziku, najčešće na engleskom.

Mene u Njemačkoj najčešće predstavljaju kao rumunsku spisateljicu. A rumunski književni krug me je davno otpisao i smatra me njemačkom spisateljicom. Tako se često nađem između dvije stolice. Sasvim drugačije je u SAD ili Velikoj Britaniji – tamo me predstavljaju kao njemačku i rumunsku, ili kao transnacionalnu, spisateljicu. Možda i zato što višestruki kulturni identiteti tamo predstavljaju nešto normalno.

Uskoro će 30 godina otkako živim u Njemačkoj. Ovdje sam provela dvostruko više vremena nego kao odrasla osoba u zemlji u kojoj sam se rodila.

U mojoj prvoj godini u Njemačkoj sam živjela kao gošća u Berlinu u okviru umjetničkog programa Službe akademske razmjene. U početku sam pisala na rumunskom, a knjige su mi bile prevođene. Ubrzo zatim sam svjesno donela odluku da ostanem u Berlinu. I time i da njemački bude ne samo jezik moje svakodnevice, već i jezik mojih knjiga. s vremenom sam promijenila i pesrpektivu iz koje sam pisala. Bilo da sam pisala o događajima i iskustvima u Njemačkoj ili u Rumuniji ili drugdje, pisala sam na njemačkom iz perspektive Berlinke sa dalekosežnim korijenima i proširenom pesrpektivom, koja prevazilazi nacionalno.

Osvajala sam jezik korak po korak – i on je postao moj. U njemu sam se osjećala zaštićenom i jakom. I dovoljno hrabrom da kršim jezička pravila kada mi to u književnom smislu izgleda opravdano. I dalje tešem izraz, jasnoću i izražajnu snagu mog jezika. I smatram da tako dopinosim višeslojnoj, dalekosežnoj i obogaćenoj perspektivi kada je riječ o životu i razumijevanju njegovih protagonista.

Rođena sam u Rumuniji.

Berlinska sam spisateljica.

Njemačka sam i rumunska spisateljica.

Evropska sam spisateljica.

Transnacionalna sam spisateljica.

Šta god da sam izvan toga, spisateljica sam koja pripada i njemačkoj i rumunskoj kulturi.

Carmen-Francesca Bianciu je rumunsko-njemačka spisateljica. Od 1990. živi u Berlinu kao nezavisna autorka i vodi seminare za kreativno pisanje. Od 1996. piše i na njemačkom jeziku. Njene posljednje knjige su „Leichter Wind in Paradies" (Lagani vjetar u raju) i „Berlin Is My Paris - Stories From the Capital" (Berlin je moj Pariz – priče iz glavnog grada).