DW: Gospođo Bremer, jedna od ključnih tema ove literarne večeri bio je značaj i povezanost hrvatske kulture i povijesti sa svijetom. Znam da je odgovor na ovo pitanje veoma kompleksan, ali kako biste Vi u nekoliko rečenica objasnili ovu povezanost?

Alida Bremer: Imate pravo, teško je na to pitanje jednostavno odgovoriti zato što je Hrvatska, po mom razumijevanju, najviše mediteranska zemlja, a kad otvorimo priču o Mediteranu, onda se otvore drugi veliki aspekti. Mediteran nije samo evropski, već i afrički i azijski. Hrvatska je zemlja pomorstva, ribarstva, velikih navigatora koji su putovali svijetom. Ta maritimna tradicija naročito je izražena u Dalmaciji; ona je opjevana u pjesmama, prisutna u sjećanjima, to je za mene moja Hrvatska. Tu je i srednjoevropska Hrvatska, vezana uz KuK-monarhiju, a naravno i balkanska Hrvatska, povezana s Balkanom i Orijentom preko susjedne Bosne i Hercegovine.

Sve to čini opću kulturnu sliku koja je za mene predivna. Ja volim te miješane, otvorene, multikulturalne sredine, ali mislim da svijet takvu „moju“ Hrvatsku niti tako doživljava niti poznaje. Većina uglavnom poznaje nogomet, politiku, turizam, „Game of Thrones“ koji se snima u Dubrovniku. A najbolja djela hrvatskih pisaca i pjesnika nastala su upravo iz te mješavine kultura i utjecaja, tih susreta svjetova. Od Splita do prvih orijentalnih znamenitosti u BiH udaljenost je samo sat vremena vožnje, blizu su Beč i Trst. Ti kodovi nama koji potičemo s tih prostora sasvim su jasni, no Nijemcima, a ni mnogim drugima, nisu; oni to ne razumiju, a meni je jako stalo da im pokušam približiti upravo tu „moju Hrvatsku".

Vaše poimanje Hrvatske sigurno se može zahvaliti i Vašem životu. Alida Bremer rođena je u Splitu, a studirala je germanistiku, romanistiku i komparativnu književnost na univerzitetima u Beogradu, Rimu, Saarbrückenu i Münsteru, gdje i danas živi. Na njemački je prevela romane Predraga Matvejevića, Bore Ćosića i Dragana Velikića. Za prijevod „Ljubavnog romana“ Ivane Sajko, zajedno s autoricom, nagrađena je njemačkom nagradom za stranu književnost, Internationaler Literaturpreis. Od 2014. godine i sama počinje pisati. Rezultat toga su tri knjige: „Olivino nasljeđe“, „Snovi i kulise“ i „Nikola Tesla ili puni krug“. Šta Vam je u tom radu najvažnije ili šta Vas najviše usrećuje?

Oboje, i vlastito pisanje i prevođenje. Jako volim prevođenje; zadnja knjiga koju sam prevela, „Latinoamericana“ hrvatskog pjesnika Marka Pogačara, izašla je prije par dana na njemačkom jeziku. To me jako ispunjava. Pisanje vlastitih romana još više, ali je i teže. Na zadnjem romanu o Nikoli Tesli radila sam više od pet godina, jer za svoje knjige jako puno istražujem. To me umori, a prevođenje mi onda dođe kao neki lijepi međuperiod, da odmorim dušu, a i kreativno. Tada uronim u svijet nekog drugog i puno mi je lakše.

Vi svoje romane pišete na njemačkom, a ne na maternjem, hrvatskom jeziku, i dajete ih na prevođenje. Prva dva, „Olivino nasljeđe“ i „Snovi i kulise“, već su prevedena na hrvatski, a treći, o Nikoli Tesli, upravo se prevodi. Niste došli na ideju da sami prevodite svoje romane?

Ne, ni u kom slučaju. Tada bih počela sve popravljati i mijenjati, jer je odnos prema vlastitom tekstu drugačiji. Osim toga, kada prevodim, otkrivam nešto nepoznato, dok su mi moji tekstovi već poznati. Moje prevoditeljice, Štefica Marić, koja je nažalost preminula, i sada Bojana Bajić, to rade daleko bolje nego ja. „Snovi i kulise“ se trenutno prevode i na engleski.

Veoma ste prisutni na prostoru zemalja bivše Jugoslavije, u Sarajevu, Beogradu, Prištini. Na Kosovu ste saradnica međunarodnog literarnog festivala „Polip“, pa Vas često opisuju i kao posrednicu u povezivanju kultura Jugoistočne Evrope na njemačkom govornom području. Gdje se najbolje osjećate?

Prištinu sam jako zavoljela jer mi je bila najnepoznatija. Sve drugo poznajem puno bolje, u Beogradu sam živjela. Priština mi je zaista veliko otkriće, stekla sam tamo mnogo prijatelja. Hrana je odlična, mada sam, istina, najbolje jela u Makedoniji. Ja jedem vrlo rado (smije se). No, volim sve te krajeve. San mi je da godinu dana putujem kroz sva ta područja, od sela do sela, i zapisujem utiske. To je čarobno podneblje. Znamo mi i negativne strane naših krajeva, no o njima se ovdje uglavnom govori i piše. Te negativnosti ne možemo zanemariti, ali ima toliko pozitivnih stvari koje bi trebalo promovirati.

Prije nego što si Alida Bremer mogne priuštiti ovakvo putovanje i nakon toga možda dođe na ideju da napiše putopis, ima li još nekih konkretnih planova za nove knjige?

Da, već sam počela raditi na novom romanu koji će se zvati „Smrt ljeta“. Ljeto mi je najdraže godišnje doba, i otkako znam za sebe provodim ga u Dalmaciji, u Splitu. Ove godine sam pomislila: ne, to više nije to ljeto, to nije moj grad, ni klimatski, ni ekološki, ni mentalitetski, s tim neopisivim turistima koji dolaze na dan-dva, ne znajući zašto su uopće došli. Godinama to promatram; taj problem odavno imaju i Venecija i Barselona. No ove godine me sve to dotuklo. Mislila sam: ok, stara sam i umorna, ali to je i mišljenje velikog broja Splićana koje poznajem. Svi bježe ljeti iz grada ako mogu i čekaju da prođe ta katastrofa. E, o tome želim napisati knjigu.

U ovom razgovoru trebamo se i moramo dotaći položaja kulture i kulturnih radnika ili djelatnika na području tzv. Jugoistočne Evrope. Kako ga Vi ocjenjujete?

Mislim da smo u sličnoj situaciji, ne samo na tom „našem području“, već u cijelom svijetu. Taj položaj nije dobar. Ili su to neki „estradni“ umjetnici, kako ih ja zovem, koji uspijevaju živjeti od onog što rade, ili drugi, najveći dio, koji živi i radi u tzv. prekarnim uvjetima. U Njemačkoj i Austriji situacija je nešto bolja, ali taj svjetski trend je negativan. Imamo krize, inflaciju, socijalne i druge probleme. I naši kulturni djelatnici i pisci su u sličnom položaju, pa su time i njihove teme slične. Svijet je globalno selo, a mi smo dio njega. Pored toga, mi smo marginalizirani, a i sami sebe marginaliziramo. Uz to imamo i te naše male diktatorčiće, male oligarhijice, nacionalne vlade, ne znam kako da ih još nazovem, koje ne štite rad kulturnih djelatnika niti podržavaju kulturu. Istina, nije ni drugdje mnogo bolje; primjer je Italija, koja je upravo bila počasni gost na Sajmu knjige u Frankfurtu. Živimo u lošim vremenima. Mislim da bi bilo dobro kad bismo se međusobno više solidarizirali, kad bismo osnovali jedan međunarodni pokret „Kulturnjaka bez granica“.

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu