To je priča za holivudske filmove i ne čudi da je već više puta snimljena: 13. listopada 1972. se zrakoplov urugvajskih zračnih snaga na putu za Čile srušio u Andama na visini od 4000 metara. Na letu FAU 571 su bili stručni tim i igrači jedne ragbi momčadi, kao i članovi njihovih obitelji.

Mnogi od 45 putnika preživjeli su nesreću. Jedan od njih je bio student medicine i ragbijaš Roberto Canessa. Ali spasioci dugo nisu mogli pronaći mjesto nesreće i nakon deset dana su obustavili potragu.

Preživjeli su bili iznad granice rasta drveća, bez tople odjeće i hrane. Kako bi preživjeli počeli su jesti meso pokojnika. 62 dana nakon nesreće, Canessa i još jedan preživjeli odlučuju otići u potragu za pomoći. Deset dana hodali su kroz neprohodne planine dok nisu sreli jednog seljaka s njegovim magarcima. Ukupno se uspjelo spasiti 16 ljudi.

Izgubljeni u Andama

Danas gotovo 70-godišnji kardiolog Roberto Canessa je prije šest godina objavio knjigu "Morao sam preživjeti" u kojoj opisuje svoja iskustva. Pedeset godina kasnije za DW je progovorio o tjednima koji su definirali njegov život. 

„Dobio sam priliku za drugi život. Mislio sam da ću umrijeti, jer u avionu koji udari u planinu vrlo je vjerojatno da čovjek umre. Nikada nisam zamišljao da se mogu spasiti i zato je moto postao pokretač mog života: 72 dana. Dok ima života i nade, možda postoji i neko sutra!", priča Roberto Canessa.

Preživjeli nakon pada su bili zarobljenici planine. Imali su mali radio koji je bio jedina veza s vanjskim svijetom. Čuli su jednu radio stanicu iz Čilea. „Bilo je jako depresivno čuti da ljudi uživaju u proljeću dok se mi mučimo i čini se da ćemo morati umrijeti", kaže Canessa.

Bio je to jedan od onih radija na baterije koji su se koristili u to vrijeme. Pripadao je jednoj mladoj ženi. Koristili su ga vrlo štedljivo, samo rano ujutro, kad je prijem bio dobar. Tako su saznali da ih traže, a u jednom trenutku su vidjeli jedan avion koji ih je preletio, ali ih nije primijetio. Tada su shvatili da se samo sami mogu spasiti.

Mrtvi kao izvor života

Za Canessu je najgora stvar bila je ogromna neizvjesnost biti tako blizu smrti, a opet tako daleko. „Nekoliko metara od mene mnogi prijatelji su bili mrtvi, ali ja sam bio živ. Shvatili smo da možemo preživjeti. Nismo smjeli odustati", kaže Canossa.

A onda je došla i snježna lavina. Nakon 19 dana umrlo je još osam putnika. „Mislio sam da ne može biti gore od onoga što sam doživio, a onda nas je jednog dana žive zatrpala lavina", prisjeća se.

Na kraju je ponestalo hrane i pokušali su živjeti od kožnih remena ili piti kolonjsku vodu, ali shvatili su da to nije dovoljno. Tada su se odlučili jesti meso umrlih.

„To je misao koja polako sazrijeva, uslijed gladi. Strašno je kada shvatite da su vaši prijatelji izvor masti i mesa. To je poput mentalnog procesa u kojem priručnici o civiliziranom životu gube svoju valjanost i treba ići putem životinjskog instinkta, racionalizirati ga i internalizirati. Osjećao sam se jako poniženo i smatrao sam da je to veliko kršenje civilizacijskih načela. Ali također sam prihvatio da ne radim ništa što ne bi i sa mnom trebalo učiniti u ovoj situaciji. Bila bi mi čast da sam poslužio drugima da prežive na ovaj način", priča Canossa. 

Odustajanje nije opcija

Nakon 62 dana odlučili su potražiti pomoć i pješačiti više od 70 kilometara kroz snijeg. Bilo je jasno da će bez pomoći na kraju svi umrijeti. Tada su Canossa i njegov prijatelj Nando Parrado krenuli. Bio je to težak put. Iza nečega za što su mislili da je vrh, ukazala se nova, još viša planina.

Ali njima je bilo jasno da ih svaki korak približava cilju. Onda su u jednom trenutku vidjeli rijeku, vegetaciju, pa čak i guštera. To ih je ohrabrilo. Na kraju su sreli jednog lokalnog seljaka. To je bio spas, za njih i njihove prijatelje.

Od nesreće je prošlo pet desetljeća. Za Canossu je to bila velika životna lekcija: „Ne možete samo sjediti i čekati da dođu helikopteri, morate ih sami tražiti, ako treba i pješice. Tako učimo kako možemo nešto kreirati i ostvariti ​​svoje ciljeve", kaže on.

Canossa ima i poruku za one koji prolaze kroz teška razdoblja: „Znam kako je penjati se na planinu i klonuti duhom. Ali nemojte odustati. Shvatite što ste sve već postigli u životu i da možete postići još puno više. Ljudi najčešće nemaju probleme, oni imaju poteškoća. Problem je kada saznate da imate samo tri mjeseca života. Udar aviona u planinski lanac je problem. Ostalo su poteškoće koje čine život."

Oni koji su nesreću preživjeli su i danas u bliskom kontaktu. Bliski su prijatelji – i to ne samo kao zajednica preživjelih, već i s obiteljima onih koji se nisu vratili.

A na pitanje da li zbog nečega žali, Roberto Canessa odgovara kroz smijeh: „Naravno. Nisam se trebao ukrcati na taj avion."

za/Nicolás Guzmán