Ispred reda novih kuća u mostarskom romskom naselju na Bišću polju nema nikoga.  Zima je i jak sjeverac natjerali su većinu djece u tople stanove i samo nekoliko najhrabrijih, a možda i upitno poslušnih, utrkuju se s vjetrom na starom, rasklimanom biciklu. Gume samo što nisu spale, ali to ih ne smeta. U Hercegovini je poznata uzrečica da je najbolje vozače "obučila" loša hercegovačka cesta i staro auto. Ako je tako, onda su romski mališani s Bišća polja najbolji biciklisti na svijetu.

Ipak, prizor nije ugodan - gomile smeća, starog željeza i otpada svake vrste zaklanjanju pogled na rijeku Neretvu. Ali, kako kažu mostarski Romi, od pogleda se ne može živjeti, a od prikupljenog željeza i starih boca - jedva. Za njih se kaže da su 'domicilni', u Mostaru žive generacijama i prošle godine, uz podršku Caritasa Švicarske, Vlade Lihtenštajna, Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice i Grada Mostara, dodijeljene su im stanovi u novim stambenim zgradama, sagrađenim samo za njih na Bišću polju. Ali, kako se čini, novi stanovi i zgrade nisu dovoljni.

„I naša bi djeca voljela pojesti slatkiš, ali nitko ih se ne sjeti"

"Ljudi se bore, ne žele ići dalje. Ovdje žele raditi i zanima ih samo posao i borba da im djeca ne izlaze na ulicu prositi. Teško im je, mnogi su bolesni, a lijekovi su skupi", kaže za DW njihov predstavnik Dževad Gegić. Priča o svakoj obitelji i njihovoj sudbini ponaosob, od nepokretnog susjeda, do bolesne punice, nezaposlenih mladića i siromašnih obitelji, djece. Zaključuje da su ih svi ostavili, a zajednica zakazala.

"Dolaze praznici, a naša djeca nisu dobila ni paketiće. Nitko ih se ne sjeti, a i oni su djeca i voljeli bi pojesti slatkiš. Kada dođu u školu ostala djeca bježe od njih i rugaju im se. Dolaze nam plačući kući. Zar svi ljudi nisu isti?", pita se Gegić.

Nastavlja nabrajati probleme ove male zajednice sa 40-tak obitelji i više od 50 djece. Sve se više zavjesa razmiče i znatiželjnih glava proviruje na prozore. Prilaze mladi muškarci i broje se nove poteškoće. Kritikuju da su se mnogi obogatili preko leđa mostarskih Roma koji su dobili samo mrvice.

Zanimljiv razgovor privukao je i gospođu Seidu Manjgetić. Ona s teško bolesnim mužem također živi u jednom od novoizgrađenih stanova. "Ovo je sramota. Kakva je to zemlja koja pušta bolesne ljude da umiru jer se ne mogu liječiti? Moj muž nepokretan leži i nikoga nije briga. Nikada mi nećemo u Europsku uniju", kaže Manjgetićeva.

„U Njemačkoj daju sve"

Mladi Mahir Salkanović otac je troje djece, ali je već okusio bolji život. I to u Njemačkoj. Kaže da ovdje, u BiH, života nema.

"Bio sam u Berlinu 2014 .godine ali sam se odlučio vratiti i gorko sam se pokajao. Tamo sam bio na socijali i primao 1.300 eura i bilo je dovoljno za život. Sada sam ovdje i ovo nije život i zato ću opet ići u Njemačku", kaže on.

I njegov susjed Jasmin Ahmetović govori isto. "I ja sam bio u Njemačkoj i dobivao 1.300 eura i plus čekove za odjeću. Čim sam došao, dobio sam smještaj i sve što mi je potrebno. Dijete, čim dođe, odmah ide na pregled da se vidi je li zdravo ili bolesno. Ovdje nemamo ništa, nemamo svoje doktore, nemamo ništa, a tamo imamo sve. Daju djeci odjeću, hranu i obrazovanje jer je država uređena i društvo ima za nas razumijevanja", riječima punim hvale govori Ahmetović.

„Mogu nas gaziti, ali bez Sejdića neće ići"

Razgovoru se pridružuju i stariji dječaci, a riječ 'odlazak' skoro da je postala uzrečica. "Čim BiH uđe u Europsku uniju, ja ću prvi otići. Nema ovdje ništa. Sve je od danas do sutra. Mi tražimo sekundarn sirovinu i ako danas nešto prodaš onda imaš džeparac i što jesti, a ako nemaš, što onda?", kaže jedan od njih. Ipak, sumorne teme i težak život nisu im skršili vedar duh te se uskoro čuje njihov smijeh zbog, tko zna kojih, dogodovština.

Ipak, dok žitelji mostarskog Bišća polja žive na društvenim marginama, gospođa Seida zaključuje: "Mogu nas gaziti koliko hoće, ali neka nitko ne misli da će se u ovoj BiH moći nešto riješiti bez Derve Sejdića (presuda Suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci op.au.). Koliko god imaju prava drugi, toliko imaju prava i Romi. Bez toga neće ići", zaključuje ona.

No, do primjene presude Suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučaju Sejdić-Finci, prema kojoj ista prava da biraju i budu birani imaju i Rom(i) Dervo Sejcić i Jevrej(i) Jakob Finci, BiH je još daleko. Stoga će mostarski Romi u Njemačkoj i dalje tražiti ne samo bolji život, nego i život bez diskriminacije. Prekrasan pogled na rijeku Neretvu teško da će pomoći u ostanku.