Primjetno je da svaka zemlja pojedinačno na svoj način pokušava da se bori protiv korona-pandemije. Srbija se odlučila na najoštrije mjere i to u relativno kratkom vremenskom periodu. Vanredno stanje je uvedeno brzo nakon pojave prvih slučajeva zaraze, a isto tako brzo je uvedena potpuna izolacija starijih od 65 godina, policijski čas, kao i ukidanje gradskog i međugradskog prevoza.

Njemačka se takođe suočava sa sličnim dilemama, ali je odlučila da se za sada umjesto zabrane kretanja uvede zabrana kontakata. Kretanje, šetnja, džoging i vožnja bicikala su i dalje dozvoljeni, i pri tome se skreće pažnja da problem nije napuštanje stana već kontakt sa drugim osobama. Prema pisanju njemačkih medija na taj način se izbjegava upotreba termina zabrana kretanja, jer on podsjeća na vanredno stanje i oduzimanje sloboda. Upozorava se pri tome da i neke vanredne mjere ne mogu trajati neograničeno.

(Ne)povjerenje u državu

Socijalni psiholog Dragan Popadić za DW kaže da "ima razumevanja za zabranu kretanja kao jednu restriktivnu mjeru, jer uvijek ima onih koji to olako shvataju i to smo vidjeli na bezbroj primjera proteklih dana u Srbiji. S druge strane vjerujem da bi u nekim uređenijim društvima, u kojima postoji i veće povjerenje u državu, bilo dovoljno upozoriti ljude da ugrožavaju sebe i druge ako uspostavljaju bliske kontakte“.

Problem zapravo nije koliko čovjek može da podnosi izolaciju, nastavlja Popadić, „već koliko društvo i društvene institucije to mogu da izdrže: od službi koje moraju da rade a ne zna se kako da funkcionišu, gradski prevoz ne radi, i stoga mi se čini da bi nakon izvjesnog vremena te mjere morale da se olabave. Što se tiče toga koliko pojedinci mogu izdržati, mislim da smo mi prilično otporni i da možemo izdržati koliko je potrebno“.

Srpske vlasti su problem gradskog prevoza pokušale da riješe posebnim koridorskim linijama koje će funkcionisati samo u jutarnjim i popodnevnim časovima od 05:30 do 08:00 i od 17.30 do 20:00, ali će se tek vidjeti kako će to funkcionisati u praksi. U te autobuse mogu ući samo oni sa potvrdama, no i tu će biti praktičnih problema jer mnogi rade skraćeno do 15 časova, neki možda i kraće, a prvi autobus za povratak imaju u 17.30.

Nedisciplina stvar mentaliteta?

Osnovna primjedba srpskih vlasti u prvim danima zaraze odnosila se na preveliki broj građana na ulicama i njihova nedisciplina i stoga je ubrzo i uvedena zabrana kretanja. U tom smislu se često moglo čuti da je to pitanje mentaliteta i da, kako je već istaknuto, u drugim zemljama ne bi bilo potrebe uvoditi oštre mjere već bi bilo dovoljno apelovati na građane. Dragan Popadić ističe da tu postoje neki momenti koje možda možemo podvesti pod mentalitet:

„Ljudi često neku nerazumnu hrabrost i inat vide kao nešto čime bi se trebalo pohvaliti pred drugima, a neko uzdržavanje kao znak kukavičluka. A i disciplina se vidi kao znak kukavičluka. Ali, to je sa jedne strane i nepovjerenje u državu i društvene institucije za koje i ima osnova. To je otprilike stav: pričaju čas jedno čas drugo, pitanje je koliko im možemo vjerovati, zaštitićemo se mi sami. U odnosu na neke druge države to nije toliko razlika u mentalitetu koliko razlika u društvenoj uređenosti i povjerenju u državu“, zaključuje Dragan Popadić.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android