DW: U kojoj mjeri naši ljudi doživljavaju nešto poput kulturnog šoka kada dođu da rade i žive u Njemačkoj?

Maja Vukmanić: Nisu oni svjesni da je to šok. Oni obično kažu da su došli iz jedne tople zemlje u hladnu zemlju. To, da se radi o šoku, otkrije se tek tokom terapije. Tek onda shvate šta im zapravo nedostaje. Jer ta promjena, dolazak iz zemlje u kojoj su ljudi privrženi jedni drugima, u ovu, u kojoj je mnogo toga u međuljudskim odnosima drugačije, tome se nije lako prilagoditi. To umije da izazove potištenost.

Da li i zbog toga traže pomoć terapeuta?

Ne direktno, ne bih rekla. To je jedna komponenta. Zbog toga mi dolaze posebno mlađi ljudi sa naših prostora, oni koji su došli posljednjih godina, koji su dobro obrazovani i zaista žele da se integrišu. Žele ovdje da žive, da ostanu, žele ovdje da nađu prijatelje.

Njima posebno smeta što ne mogu brzo da se uključe u njemačko društvo. Oni žele da budu internacionalni. Ne žele da budu samo ono odakle su došli, žele da se pomiješaju. Mladi dolaze uglavnom odmah poslije studija. Nedostaje im druženje, onako kako se to dole praktikuje. Da kažemo – nedostaje im opuštena, spontana zabava.

To ovdje nije tako rašireno. Ovdje to funkcioniše samo kad se ljudi već dobro poznaju. Nijemci to isto vole, ali je to kod Nijemaca kao i posao, strukturisano, organizovano u raznim grupama i udruženjima, preko sporta, hobija… Nijemci nisu tako pristupačni, ali to ne znači da su hladni. A ni to da djecu sa 20 godina šalju u život ne znači da su hladni. To je prosto određen način života. Našim ljudima ovdje nedostaje zajednica.

Moram da kažem da je ovo jedna drugačija generacija. To nisu oni klasični migranti, takozvani gastarbajteri koji su ovdje došli prije 40-50 godina, čisto iz siromaštva, s namjerom da rade i zarade i onda kasnije nastave život tamo odakle su došli. Mnogi od njih su doživjeli razočaranje, jer nisu mogli dovoljno da zarade, jer nisu mogli ekonomski da osiguraju taj dalji život… I tek onda je počela njihova integracija u ovo društvo. Tek onda su takvi faktori, druženje, zajednica… počeli da igraju neku ulogu u njihovim životima.

Da li su Vam dolazili i da li Vam dolaze i ljudi s ratnim traumama?

Jasno. Devedestih godina sam ih imala puno, poslije se to razrijedilo. Sada imam samo pojedinačne slučajeve.

Da li se ratna trauma može naslijediti? O tome je bilo riječi u Njemačkoj u kontekstu Drugog svjetskog rata i takozvane generacije unuka.

To se zove trangsgeneracijska trauma, to nije prenošenje traume, ali utiče na slijedeću generaciju i može imati kvalitet traume. Kad je neko sam pod uticajem traume, to traumatsko stanje djeluje i na njegovu okolinu i onda je jako teško sačuvati dijete od toga.

Da li ste, upravo u vezi s tim ratovima devedesetih, primijetili osjećaj neprijateljstva i nepovjerenja naših prema nekoj drugoj naciji?

Ima pojedinaca, ali to nije tema. Oni koji se usude da dođu na terapiju, ti su otvoreni. 

Da li postoji nešto što je tipično za naše ljude što ih možda razlikuje od Nijemaca koji dolaze kod Vas u ordinaciju?

Moram da kažem da ovdje u Frankfurtu kod mene dolaze ljudi iz cijelog svijeta. Ne samo Nijemci i naši. Ne postoje drugačiji ili neki tipični problemi. Naši ljudi često kažu – „znate na šta mislim, znate kako je to kod nas…“ Oni prosto više očekuju od mene da ih shvatim, nešto kao empatiju među zemljacima. Dakle, obraćaju mi se ne samo zbog jezika.

Međutim, ja im kažem da ne znam „kako je to kod nas“. To ih malo iritira, ali ih navede na razmišljanje, na to da se uvijek radi o individui, o osobi, njenim ličnim problemima, o nečemu što je specifično, a ne o nečemu što je opšte. Poslije toga se bolje ulazi u pravi razgovor.

Da li je njemačko društvo otvoreno prema strancima?

Mislim da je njemačko društvo otvoreno za prihvatanje novih ljudi i da poštuju saradnju. Ali da bi ljudi mogli jedni s drugima stupiti u kontakt moraju se moći sporazumjeti. Dakle treba se potruditi da se nauči jezik. Niko ne mora da govori perfektno, nije problem naglasak… ali mora da ima pojma kako ovaj jezik funkcioniše.

Da li se naši ljudi žale na diskriminaciju zbog toga što su stranci?

Nemam pacijenata koji se žale da ih ponižavaju zbog toga što su stranci. Diskriminacija se može doživjeti na puno područja, ali u mojoj praksi to nije konflikt sa kojim se moji pacijenti bore.

Koliko vremena je potrebno da se neko prilagodi životu u novoj zemlji?

Mislim da tu postoje razlike, u zavisnosti od doba života i od socijalnih uslova u kojima se to dešava. Mlađima to ide brže. A takođe i kada se to želi.

Da li prilagođavanje ide lakše kada dođe cijela porodica nego kada neko dođe sam?

Mislim da nije lakše za porodice, razlika je u tome što one imaju širi spektar dodira sa društvom. Svi članovi porodice moraju na svom području da se bore: djeca u školi i vanškolskim druženjima, roditelji na poslu…

Da li imate neku poruku onima koji žele da dođu, kako da se najbolje psihički pripreme za novi život?

Treba da znaju da ih očekuje puno nepoznatog i sigurno puno razočaranja. Kada se čovjek usudi da krene negdje u inostranstvo, mora imati neka pozitivna očekivanja i onda kada spozna da se ta očekivanja samo u malom dijelu ispune, to je teško podnijeti.

Šta mislite o rezilijenciji, o psihičkoj otpornosti o kojoj se često govori u poslednje vrijeme? Da li to ima veze sa povećanim zahtjevima i pritiscima kojima smo izloženi?

Radi se o tome da se koriste sposobnosti koje me kao osobu vode ka tome što vrijedi, a za to je važna sposobnost razlikovanja. Mislim da je rezilijencija bolji izraz od pozitivnog razmišljanja. Otpornost se može imati ako čovjek ima povjerenja u sebe, a za to se mora imati svijest o svojim jakim i slabim stranama.

I raniji migranti su bili suočeni sa zahtjevima, i ranije su jako puno radili. Ali, sada su ti zahtjevi na puno područja. Nije to samo posao na kojem treba biti kompetentan, vrijedan, nego se traže nekakvi jasniji profili i u slobodnom vremenu i u druženju.

Kako onda najbolje vaspitati djecu?

Imam predstavu o tome šta je korisno u vaspitanju i pristupu djeci. Mislim da je dobro što su roditelji sada puno pažljiviji prema djeci, nego što je to bilo ranije. Djeca moraju biti znatiželjna, moraju se isprobavati i raditi dalje na tome u čemu su dobri i pomiriti se onim što im ne ide. Svako ima nešto što mu ide dobro od ruke, i neke stvari gdje je suočen sa svojim granicama. Važno je sa djetetom razgovarati i o jednom i o drugom. Jer, treba da zna da barata i sa svojim slabostima, da poznaje svoje granice, da se zbog toga ne osjeća odbačenim, već da sve integriše. Po meni je to dobar način vaspitanja.

I na kraju, da li je neko tražio pomoć zbog problema koji su direktno ili indirektno u vezi s pandemijom?

Za sada ne. Još je rano. To će tek doći. Moja je procjena – mi smo sad svi još u šoku. Sad se odupiremo tom šoku. Tek poslije toga, kad se to malo slegne, doći će posljedice, možda će izbiti strah koji je prakično doživljen u vrijeme korone. Ali sada primjećujem usamljenost. Ovu izolovanost porodice lakše prebrođavaju, ali pojedincima je teže. To mi kažu pacijenti.

Sve u svemu, dodat je još jedan strah. I taj strah se takoreći pridružio već postojećim problemima neke osobe. Ali, mi kao društvo otvoreno govorimo o strahu u sklopu korone i nemam pacijente koji dolaze specijalno zbog korone i kažu – ovo me je oborilo.

 

*Maja Vukmanić je ljekarka, psihoterapeutkinja i psihoanalitičarka, odrasla i studirala u Njemačkoj. Poslije desetak godina radnog iskustva na kliničkoj psihijatriji, već 25 godina ima ordinaciju centru Frankfurta.