Gorsko područje armenske provincije Gegharkunik je od glavnog grada Erevana udaljeno oko 170 kilometara. Nakon posljednjih borbi u području Gorskog Karabaha između armenskih i azerbajdžanskih snaga granica je pomaknuta za nekoliko kilometara. Prema navodima armenskih vlati, postrojbe Azerbajdžana su prodrle četiri kilometara na armenski teritorij. Na uzvisinama oko armenskih sela Kut i Verin Shorzha su započeli s gradnjom uporišta. Odmah pored su uporišta armenskih snaga. Koji put su neprijateljski položaji udaljeni svega 15-tak metara.

Za vrijeme Sovjetskog Saveza Gorski Karabah je bio autonomno područje unutar Azarbajdžana koje je uglavnom bilo nastanjeno Armencima. Još krajem osamdesetih ovdje je izbio etnički sukob nakon kojeg se ova autonomna jedinica proglasila samostalnom te je ujedno zaposjela i nekoliko okolnih azerbajdžanskih područja.

U devedesetima je sukob bio uglavnom zamrznut no krajem prošle godine se iznova rasplamsao. Sada vlada primirje koje su dogovorile dvije sukobljene zemlje uz posredovanje Rusije. Od tada Azerbajdžan ponovno vlada Gorskim Karabahom ali i nekim područjima koje se nalaze na armenskom teritoriju.

Borba lokalnog stanovništva za preživljavanjem

Na putu prema uporištima armenske vojske nalazi se selo Kut. Ovdje sada živi više vojnika nego stanovnika, djeca gotovo više da ni nema. Selo je postalo neka vrsta obrambene utvrde u slučaju napada Azerbajdžana.

Sima Tschittschjan, načelnica seoske uprave govori o životu na bačvi baruta. „Ljudi ne mogu sa stokom u polje, svuda vlada opasnost. Krumpir smo zasadili izvan dometa oružja. I sada je vrijeme za sakupljanje sijena ali od toga ove godine neće biti ništa", kaže ona.

Jedan seljanin nas upućuje ne jedan od prijelaza koji bi prema sporazumu o primirju trebao biti otvoren. „Pogledajte sami koliko se taj dogovor poštuje", kaže. Obje ceste koje povezuju oblast Gegharkunik s glavnim gradom Gorskog Karabaha Stepanakertom su zatvorene.

Ceste su blokirane velikim blokovima od betona i kamena. Armenci kažu da je azerbejdžanska strana već prisvojila ovo područje. Vojnici su ovdje udaljeni svega par metara ali za sada nema sukoba. No prepreke utječu na gospodarstvo cjelokupne regije. Prema Gorskom Karabahu više ne voze autobusi pa zato više ni ne dolaze turisti.

Slična je situacija i u susjednom selu Verin Shorzha. Ovdje su, kako tvrde mještani, Azerbajdžanci čak pucali na jedno stado stoke. Nitko se više ne može baviti košnjom livada i pripremom stočne hrane za zimu što je jedan od najvažnijih prihoda mještana.

Na lokalnom grublju nekoliko stočara vrijeme krati kartanjem. Tvrde da će sve biti u redu jer na kraju krajeva, „naša vojska je tu". No u stvarnosti su uplašeni. „Za sada vlada primirje no tko zna koliko dugo će ono trajati", kaže jedan od njih.

Pregovori umjesto pucanja

Nekoliko minuta uzbrdo je uporište armenske vojske: šator s armenskom zastavom i utvrda od starih automobilskih guma, kamenja i balvana. Samo nekoliko metara dalje utvrda Azerbajdžanaca od betonskih pilona. S okolnih uzvisina vojnici točno prate što se događa u armenskoj „utvrdi".

Jedan časnik kaže kako naredba glasi: bez vatre ali uz pregovore. U praksi to izgleda tako da se vojnici koji put i potuku kada se sretnu na „ničijoj zemlji". Snimke tučnjava se pojavljuju i na internetu. U jednoj od snimaka se vidi kako jedan od armenskih vojnika gubi život u jednoj od tuča.

Kako se drže Rusi?

U brdovitom području provincije Gegharkunik je teško koji put reći tko kontrolira koje područje. Do sada nije postignut nikakav dogovor o točnom protoku granice. Armenija kaže da će razgovor o granici biti moguć tek kada se azerbajdžanski vojnici povuku.

Erevan se već nekoliko puta obratio Moskvi za vojnu pomoć. U Gegharkuniku nema ruskih vojnika. No oni su itekako prisutni u regiji, npr. na granici prema Gorskom Karabahu ili u mjestima Sjunik, Goris a pod kontrolom drže i zračnu luku u armenskom Sissijanu. No za sada se ne miješaju.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu