"Dok nemaš čistu vodu, ne prosipaj prljavu" - ovo je bila tipična uzrečica prvog kancelara SR Njemačke Konrada Adenauera (1949–63), koji je bio majstor u slikovitom izražavanju. Ovom narodnom mudrošću, koja zvuči bezazleno, on je opisivao svoju sposobnost da bude pragmatičan. Posebno kada je u pitanju njegov odnos prema nacistima u njemačkom državnom aparatu. Hans Josef Maria Globke je bio najprominentnija ličnost sa nacističkom prošlošću u Adenauerovom državnom aparatu. Kao državni sekretar organizirao je poslove u uredu vlade. Globke je prije kraja vladavine "Starog", kako su zvali Adenauera, bio nešto poput neslužbenog vicekancelara mlade njemačke republike. Za mnoge je to i danas skandal, koji se sada treba preraditi. O tome "Kako?", još se diskutuje.

Bila je to partija 'Lijevih', koja je u Bundestagu na najslužbeniji mogući način zatražila da se istorija nastajanja Ureda saveznog kancelara stavi pod lupu. Centrala moći Zapadne Njemačke u nastanku trebala bi biti preispitana kada je u pitanju povezanost sa bivšim nacionalsocijalističkim strukturama. Ministarstvo vanjskih poslova pod vođstvom bivšeg ministra Joschke Fischera iz partije Zelenih (1998 – 2005.) je bilo prvo koje je preispitalo svoju prošlost. U međuvremenu su skoro sve savezne institucije podvrgnute ispitivanju. Jedino istorijat Ureda kancelara, počev od 1949 godine - nije.

Godinama se Ured kancelara protivio uspostavi Komisije za istorijsko suočavanje. "Isto kao i CDU i CSU", pretpostavlja potpredsjednik Kluba poslanika Lijevih u Bundestagu Jan Korte. "Zato se nije govorilo o ulozi Globkea i drugih neonacista u vodećim institucijama SR Njemačke", naslućuje Korte. Da li je to tačno, ostaje nejasno. Činjenica je da je otpor da se govori o tome, prestao. Čuveni istoričari, koji spadaju u građanski blok, su početkom juna pred Odborom za medije i kulture otvoreno zatražili da se ispita nacistička prošlost kancelarskog ureda. I to hitno.

Istoričar iz Jene Norbert Frei u još nenapisanoj istoriji Ureda kancelara vidi jednu osjetljivu prazninu. I istoričar Klaus-Dietmar Henke smatra da bi se moralo provesti ispitivanje i da bi ono trebalo sezati do 80-ih godina. Tada su naime posljednji državni službenici, koji su gradili karijere u nacionalsocijalizmu, otišli u penziju.

Za istoričarku Ulrike Jureit postavlja se potpuno drugo pitanje. Koliko daleko su sezale političke odluke, koje je donosilo osoblje opterećeno nacističkom prošlošću, kao što je ponovno naoružavanje "mlade Republike" SR Njemačke, ulazak u NATO, uvezivanje sa Zapadom ili zabrana Komunističke partije Njemačke? Ured njemačkog kancelara je oduvijek imao centralni značaj za izvršnu vlast Njemačke. A moćni lik, koji je stajao iza Adenauera, bio je Globke. On, koji je vukao konce, bio je sporan i tada i danas. Imao je moćan uticaj čak i u mnogim ministarstvima.

Koautor nirnberških rasnih zakona

Hans Josef Maria Globke, koji je od 1953. do 1963. bio šef Ureda njemačkog kancelara, bio je koautor "Nirnberških rasnih zakona", koji su organizatoru "konačnog rješenja" Adolfu Eichmannu poslužili kao pravna osnova za ubistva miliona Jevreja. DDR ga je osudio u odsustvu na doživotnu robiju.

I u Zapadnoj Njemačkoj je mnogima poslijeratna karijera tehnokrate Globkea bila previše. Pa ipak portret bivšeg Hitlerovog visokog službenika i danas visi na četvrtom spratu Ureda kancelara/ke i to bez komentara, što djeluje prilično misteriozno.

Najkasnije nakon 1960. godine se slučaj Globke za kancelara Adenauera pretvorio u tempiranu bombu. Kada je izraelska tajna služba Mossad u Argentini uspjela oteti Adolfa Eichmanna i prebaciti ga u Izrael, u uredu njemačkog kancelara vladala je uzbuna. Eichmann je pred proces ispisivao neke cedulje, koje su dospjele u ruke Njemačke tajne službe Bundesnachrichtendienst. Tu je on na račun Globkea uputio teške optužbe. Naveo je da je sa Jevrejima samo provodio ono, što su ljudi poput Globkea osmislili. Te bilješke nikada nisu objavljene. Za Jerusalem i Bon su druge stvari bile važnije. Izrael je od Bona dobio velikodušnu ekonomsku pomoć i pomoć u oružju. Globkeova biografija u "Trećem rajhu" ostala je pod ključem.

Globke ju za Adenauera bio nezamjenljiv. Zabilježeno je da je jednom rekao: "Nisam poznavao nikoga, koga sam mogao postaviti na Globkeovo mjesto". Ali nije samo Adenauer kao prvi kancelar posljeratne SR Njemačke reagovao pragmatično. I Willy Brandt se ustezao da otvori tu temu. Kako u svom konzervativnom taboru tokom izborne kampanje ne bi ispao izdajnik (s obzirom da je tokom rata emigrirao iz Njemačke), pristao je da se ne upliće u slučaj Globke.

Kada je u pitanju tako važna osoba koja je povlačila važne konce, služeći u dva politička sistema, bilo bi uobičajeno da je cijela dokumentacija o Globkeu predata Saveznom arhivu u Koblencu. To se međutim nije desilo. Sva dokumenta su privatizovana i predata na čuvanje Fondaciji Konrad Adenauer, bliskoj demohrišćanima i nalazi se u Sankt Augustinu kod Bona. Globkeova kćerka odbijala je uvid u dokumentaciju o ocu, koji je umro 1973. godine. Stoga istoričar Andreas Wirsching traži da se garantuje slobodan pristup svim neophodnim aktima i to smatra veoma važnim. Sada je jedino otvoreno pitanje datum kada treba da se krene sa ispitivanjem slučaja kao i to ko će dobiti taj politički i istorijski pikantan zadatak.