Ovim optužujem sljedeće osobe za zločine protiv mira, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti: Herman Vilhelm Gering. Rudolf Hes. Joahim fon Ribentrop…“

Sala 600 u Nirnberškoj palati pravde bila je ispunjena do posljednjeg mjesta kada je glavni tužilac Robert H. Džekson čitao jedno po jedno ime. Njegov spisak bio je dug. „Glavni proces protiv ratnih zločinaca“ protiv 24 visokorangirana predstavnika nacističke države počeo je 20. novembra 1945. u Nirnbergu. Tokom narednih 218 dana saslušano je više od 230 svjedoka, pročitano 300 000 izjava i zapisano 16.000 strana zapisnika.

Izbor Nirnberga kao mjesta suđenja nije bio slučajan. Taj bavarski grad bio je ranije mjesto održavanja partijskih kongresa nacionalsocijalista.

Ovdje je nacistički režim inscenirao svoju moć i ovdje su proglašeni Nirnberški zakoni – rasistički i antisemitski zakoni koji su pripremili put za Holokaust. Upravo zbog toga je i trebalo da se baš ovdje sprovede pravda.

Zločini ne smiju ostati nekažnjeni

Bio je to prvi put da su vodeći predstavnici jedne države lično pozvani na odgovornost za svoja nečovječna djela. Novina u međunarodnom pravnom sistemu. Ali nakon što je Njemačka izgubila rat, sile pobjednice – SAD, Velika Britanija, Francuska i Sovjetski Savez – bile su saglasne: zločini Trećeg rajha nisu smjeli ostati nekažnjeni. Milioni ljudi postali su žrtve nacističkog režima – ubijeni u koncentracionim logorima, u ratu, glađu, porobljavanjem i prinudnim radom.

Prvi put postavljeno je i pitanje individualne krivice. „Državnik poput Hermana Geringa mogao je dotad – a vjerovatno je i mislio tako – računati s tim da će Njemačka, država u čije ime djeluje, biti smatrana odgovornom, a ne on lično“, objašnjava pravnik Filip Grebke za DW.

Niko se nije izjasnio krivim

Kada su počela saslušanja, svaki optuženi izjašnjavao se „nevinim“. „Masovna ubistva izvršena su isključivo i bez uticaja po naređenju vođe države Adolfa Hitlera“, izjavio je Julijus Štrajher, fanatični antisemita i izdavač huškačkog lista „Der Šturmer“, koji je godinama širio nacističku propagandu.

Hitlerov lični šef štampe Valter Funk je, kao predsjednik Rajhsbanke, Jevrejima uskratio pristup njihovim bankovnim računima. Uz to je dao da se dragocjenosti Jevreja ubijenih u logorima istrebljenja, uključujući i njihov zlatni zubni nakit, proslede Rajhsbanci. U Nirnbergu je izjavio: „Mojim mjerama nijedan čovjek nije izgubio život. Tuđu imovinu sam uvijek poštovao. Uvijek sam se trudio da pomognem ljudima u nevolji i da im, koliko je bilo u mojoj moći, unesem sreću i radost u život.“

„Nisam kriv!", samouvjereno je izjavio i rajhsmaršal Herman Gering, saučesnik u izgradnji prvih koncentracionih logora. „Već sam rekao da nisam ni približno znao u kom obimu se ovo odvijalo“, odgovorio je na pitanje da li je postojala politika istrebljenja Jevreja. Znao je samo, tvrdio je, da je planirano njihovo iseljavanje, a ne istrebljenje.

Dvanaest smrtnih presuda, sedam kazni zatvora

Vodeći nacisti nisu pokazivali kajanje i dosljedno su prebacivali krivicu jedino na Hitlera. Njemu više nije bilo moguće suditi – izvršio je samoubistvo u posljednjim danima rata.

Ali sva ta poricanja bila su uzaludna. Dokazi su bili neumoljivi. Filmski snimci iz koncentracionih logora. Svjedočenja preživjelih. Pisma i naređenja počinilaca. Svijet je prvi put vidio kakvi su užasi počinjeni u logorima Aušvic-Birkenau, Buhenvald ili Bergen-Belzen.

Prvi Nirnberški proces završen je 1. oktobra 1946. Sud je izrekao dvanaest smrtnih presuda, sedam kazni zatvora i tri oslobađajuće presude.

Nijemci su procese smatrali „pravdom pobjednika“

„Kada su optuženici osuđeni, većina Nemaca je mislila: ‘Sada smo uhvatili one koji su stvarno krivi i to je dovoljno’“, kaže Bernhard Goto iz Instituta za savremenu istoriju Minhen–Berlin. Njegova koleginica Štefanie Palm dodaje: „Kroz Nirnberške procese u njemačkoj javnosti se ustalila priča da su svi ostali samo izvršavali naređenja, da su bili samo sljedbenici, bez sopstvene krivice! (…) Usvojena je neka vrsta perspektive žrtve: ‘Mi smo žrtve te male klike oko Hitlera'.“

Zbog toga je većina Nijemaca odbijala dvanaest naknadnih procesa protiv pravnika, ljekara ili industrijalaca. Smatrali su da je tribunal „pravdu pobjednika". Goto kaže da se inače „odmah postavlja pitanje dokle seže ta odgovornost za nacističke zločine. A tada više nisu samo Gering i Kajtel, Vermaht, Himler i naravno Hitler ti koji su navodno zaveli Nijemce, nego se teret krivice raspodjeljuje na više ramena, a većina Nijemaca to nije željela da prihvati.“

Preteča Međunarodnog krivičnog suda

Danas se Nirnberški procesi smatraju prekretnicom u međunarodnom pravu. Godine 1945. nadalo se da će pravni standardi primijenjeni u Nirnbergu ubuduće važiti za sve. Nijedan ratni zločinac više ne bi trebalo da se poziva samo na moć svoje funkcije ili zakone svoje države.

„Ako pođemo od toga da je u porotnoj sali Nirnberške palate pravde 1945. međunarodno krivično pravo prvi put stupilo na scenu, možemo povući direktnu liniju do tribunala UN za ratne zločine iz 1990-ih i do osnivanja Međunarodnog krivičnog suda“, kaže pravnik Filip Grebke. „Ali to svakako nije dovelo do toga da od 1946. vidimo neprekidnu primjenu međunarodnog krivičnog prava – niti je danas vidimo.“

Međunarodni krivični sud (MKS) osnovan je tek 1998. u Hagu, a 2002. je počeo s radom. Ali ne priznaju ga sve države. Među 125 država potpisnica nedostaju najvažnije sile: SAD, Rusija, Kina, Indija. Ni Izrael nije među njima.

Da li je MKS samo „papirni tigar“?

Ali čak su i države koje priznaju Sud već ignorisale naloge za hapšenje. Dosad je za optužene lidere važilo: ko ne želi u zatvor, treba samo da ostane kod kuće. U međuvremenu, čak ni to više nije neophodno. Tako je Vladimir Putin, protiv koga postoji nalog za hapšenje zbog deportacije ukrajinske djece u Rusiju, u septembru 2024. otputovao u Mongoliju i tamo dočekan uz sve počasti. Zemlja je u velikoj mjeri ekonomski zavisna od moćnog susjeda.

Zbog njegovog rata protiv Ukrajine Međunarodni krivični sud Putina inače nije mogao da optuži: za razliku od zločina protiv čovječnosti, Sud može da goni šefa države zbog naređenja za invaziju samo ako i njegova zemlja priznaje taj sud.

Nalog za hapšenje izdat je i protiv Benjamina Netanjahua. Izraelski premijer je prema Međunarodnom krivičnom sudu odgovoran za izgladnjivanje i ubijanje palestinskih civila. Ali Netanjahu je posjetio Mađarsku krajem 2024. i mađarski premijer Viktor Orban ga je demonstrativno dočekao sa svim počastima.

I u Njemačkoj bi Netanjahu vjerovatno bio bezbjedan: „Smatram potpuno nerealnom pretpostavku da izraelski premijer ne bi mogao da posjeti Saveznu Republiku Njemačku“, rekao je novoizabrani kancelar Fridrih Merc u februaru ove godine – stav koji je dijelio i njegov prethodnik Olaf Šolc.

Da li će jedan ratni zločinac na kraju biti izveden pred sudije zavisi, dakle, od revnosti država članica. Samom Hagu nedostaju i sredstva i ovlašćenja da osumnjičene dovede pred sud.