Urisići su u ratu doživjeli sudbinu većine srebreničkih sela, opustošeni i razoreni, stanovništvo izbjeglo i protjerano. U martu 2002. godine prvi povratnici dolaze u selo, obnovljeno je 18 kuća i 16 porodica se vraća u selo. Danas se u Urisićima , kako kažu,  dim vije iz 12 odžaka, što znači da tu živi isto toliko porodica sa ukupno 51 „čeljadi“. Neki su otišli, a glavni razlog za napuštanje ognjišta je zaposlenje.

Urisići ili kako mještani kažu 'Risići', malo je selo u brdima na 35 kilometara od Srebrenice, dva kilometra udaljeno od rijeke Drine, hidroakumulacije Perućac i granice sa Srbijom. Odnedavno i dio Nacionalnog parka prirode „Drina".

Selo je prije rata u BiH brojalo 35 kuća. Danas u selu žive uglavnom mlađi ljudi, tako da oni vole reći da su „najmlađe selo sa najviše djece u opštini Srebrenica". 

Na mladima svijet ostaje

Mirsad Sinanović, kojeg svi zovu Mića iz Risića, je glavni organizator svih dešavanja u selu. „Mi smo mlado selo. Imamo svega troje starijih ljudi. Moja majka sa 73 godine je najstarija u selu, a prosjek ostalih je između 32 i 35 godina. Imamo 16 djece od kojih devetoro ide u školu, a ostali su mlađi. Zahvaljujući opštini obezbijeđen je prevoz djece do škola. Putevi, ne samo nama već i okolnim selima, najveći su problem. Teren je takav da makadamski put ne vrijedi ni stalno nasipati jer kad pada kiša voda odnese sve i ostane samo krupni kamen“, kaže Mića.

Radost je tim bila veća kada su ovih dana saznali da je Vijeće Ministara BiH opštini Srebrenica uplatilo 500.000 KM za infrastrukturu, te da će od tih novaca i njima biti asfaltiran prvi kilometar puta do sela. Samoinicijativno su se okupili i dogovorili da i oni pripomognu koliko mogu.

„Odlučili smo da raščistimo trasu puta, sa obje strane da posiječemo i uklonimo šikaru i rastinje. Time ćemo imati i dodatnu korist jer će oni kojim je to najpotrebnije, dobiti nešto drva za ogrjev i evo nas sad na radnoj akciji ili mobi kako mi to kažemo".

Pored ovog lijepog, pomalo zaboravljenog, primjera radne akcije Risićani su pokrenuli i akciju prikupljanja  dobrovoljnih priloga u novcu kako bi asfalt došao što bliže, pa i u samo selo, kazuje nam Mića.

„Uveče se okupimo na putu, ćaskamo i svi imamo nekih ideja i tako smo dogovorili da na internetu pokrenemo akciju kako bismo i mi prikupili nešto para. Vjerujem da će nam u tome pomoći naša dijaspora i prijatelji, a i drugi dobri ljudi ukoliko to žele. Tako da to onda ne bi bio samo kilometar asfalta."

Na putu rade muškarci, žene ali i djeca. Najmlađi „akcijaš“ je Mićin sin Salmir koji ima šest godina i već pomaže roditeljima. Najstarija kćerka Samrina je studentkinja završne godine Ekonomskog fakulteta u Tuzli, ali takođe je ovdje na mobi, a i inače pomaže roditeljima, često čak vozi i kombi kojim Mića odvozi i dovozi djecu iz sela do škole.

Uzajamna pomoć

Na naše pitanje kako sve to stiže Samrina kaže: „Mora se, niko nas ovdje ne obilazi niti šta pomaže, zato moramo voditi računa jedni o drugim. Ko će paziti na moje roditelje ako neću ja? Babo je nedavno bio bolestan nije imao ko da ga zamijeni pa sam ja vozila kombi jer pored mene još jedna sestra se školuje, druga je na birou  jer nema posla a sve je skupo".

Samrina je dobar student. Dogodine planira završiti studije i nada se zaposlenju u Srebrenici. Kaže da ne razmišlja o odlasku iz BiH. „Vratila sam se definitivno i tu ostajem."

Risićani su složni, jedni druge pomažu i sve zajedno rade. Azret Suljić, o tome šta ovaj put znači za njih, kaže: „Značiće nam mnogo, posebno zimi, najviše zbog prevoza  djece do škole, a sa druge strane smanjićemo troškove jer „crno iza nokta“ dadosmo za popravljanje ovih naših ionako polovnih i dotrajalih „krševa" (automobila prim.aut) uvezenih sa njemačkih otpada“, kaže Bato.

Fahre kaže kako je ovo pitom kraj, gdje sve uspijeva. „Mi sad ni mlijeko ne možemo da odvozimo, a ako se ovaj put uradi kako treba, možemo izvesti i usjeve, voće a mogu nam doći i oni koji žele kupiti ovcu, janje i drugo i tako ćemo bolje živjeti“, kaže on.

„Put nam je život, značiće puno našoj djeci da se lakše školuju da njime idu u budućnost. Put ne treba samo nama već i komšijama Srbima koji su dalje od nas gore, ali idu i oni ovim putem", kaže Kale, još jedan od stanovnika sela.

Imamo blago, a živimo kao siromasi

U priču se ovdje ponovo nadovezuje Mića kao najstariji od njih. „Naša sela su idealna za seoski turizam. Jer, i sad pješke „zabasa" poneka grupa stranaca na konak, vole i prirodnu hranu. Ovo je srce Nacionalnog parka „Drina“, lovište Sušica je tu, nadomak smo jezera Perućac, koje se proteže kroz kanjon 50 kilometara do Višegrada. Kulturni spomenici poput srednjovjekovne tvrđave Klotijevac ili velike nekropole stećaka su ovdje. Dolaze stranci ponekad, bilo je ozbiljnih razgovora za gradnju kamp naselja za ljetovanje, ali za sve je prepreka put“, kaže Mića.

U Bosni narodna izreka kaže da „kuća na ženi stoji“ a to se ovdje i u praksi pokazuje. Raza, Džemila i Sabra su takođe na putu, rade sa svojim muževima. Rade možda i više od svojih muškaraca, jer pored rada  na zemlji i oko stoke tu su još i kućni poslovi, spremanje hrane, djeca... Na naše pitanje kako sve to stižu kroz smijeh kažu: „Sve se može kad se hoće i kad je sloga u kući“. 

Iz Urisića ili 'Risića odlazim dok mi se po glavi mota misao, kako bi dobro bilo da ove njihove riječi čuju i poslušaju bh. političari.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android