Svaki stoti stanovnik svijeta morao je sve iza sebe da ostavi, da uzme samo najpotrebnije, jer je bio prinuđen da bježi. Zbog progona, rata i nasilja, ili gaženja osnovnih ljudskih prava. I više od polovine su djeca.

To su poražavajući podaci Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice (UNHCR), koji su objavljeni povodom Svjetskog dana izbjeglica. Kako se navodi, u svijetu je blizu 80 miliona izbjeglih i raseljenih, skoro deset miliona više nego prije godinu dana i više nego ikada ranije.

Iza tih brojeva ne stoje samo beskrajno tužne ljudske sudbine. Oni su i dokaz neuspjeha globalne politike.

Međunarodni sistem reda i pravila se urušava. U svijetu se povećava trgovina oružjem, što dodatno rasplamsava sukobe. Nepravedan ekonomski poredak ljude gura u siromaštvo i istovremeno im uskraćuje sredstva za život.

Nakon kratkog korona-predaha, klimatske promjene će vjerovatno nezaustavljivo voditi ka rastu temperatura, što će opet primorati milione ljudi da napuste svoje domovine.

Sankcije dodatno pogoršavaju već preteške uslove. Sankcije ciljaju elite, ali pogađaju široku populaciju. Prema izvještaju UN-a, najveći broj izbjeglica dolazi iz Sirije i Venecuele. Obje zemlje su pod teškim sankcijama. SAD su u srijedu pooštrile sankcije protiv Sirije. U iščekivanju takve odluke, cijene životnih namirnica su se drastično povećale, čak i u uporištu pobunjenika, Idlibu. Glad se širi tamo gdje već dugo nema rata.

Objašnjenje za to se možda krije u detalju koji je naglasio Visoki komesar UN-a za izbjeglice Filipo Grandi: već godinama se smanjuje broj ljudi koji se vraćaju u svoje zemlje. Procjenjuje se da se devedesetih oko milion i po ljudi godišnje vraćalo u svoje domovine, a danas to u toku godine čini manje od 400.000 ljudi.

Svjetski dan izbjeglica se obilježava dvadeseti put po redu i UNHCR opet predstavlja svoj godišnji izvještaj. U međuvremenu, to djeluje kao ritual. Ipak, to je važna prilika da se pažnja usmjeri na one najslabije, kojima je hitno potrebna pomoć, kao i akcija politike.

U vrijeme korone svi ti problemi pali su u drugi plan. Iz dana u dan pratimo brojke koje ilustruju pandemiju, diskutujemo o obavezi nošenja maski i pravilima o odstojanju. Postignut je dogovor i o velikim programima za oživljavanje privrede u industrijskim zemljama.

To pokazuje šta je sve moguće postići odlučnom političkom akcijom. Zašto tako nije i kada je riječ o izbeglicama, koje inače epidemija naročito teško pogađa.

U izvještaju UN-a se jasno naglašava da je Njemačka mnogo učinila za izbjeglice. Sa oko 1,1 milion primljenih izbjeglica, Njemačka je na petom mjestu u svijetu. Ali to što je u međuvremenu najveća opoziciona stranka u Bundestagu upravo desničarska Alternativa za Njemačku, pokazuje da spremnost za prihvat izbjeglica ima granice i otkriva politički jaz koji demagozi produbljuju.

Trenutno sve manje izbjeglica pronalazi put do Njemačke: tokom maja, u jeku epidemije, u Njemačkoj je podnijeto tačno 3.777 zahtjeva za azil, dok je u prvih pet mjeseci ove godine bilo oko 50.000. To je u velikoj mjeri povezano za zatvaranjem granica unutar EU-a, a posebno sa sve višim zidovima na rubovima tvrđave Evrope, zbog kojih se Sredozemno more pretvorilo u ubilački jarak, a svečani govori o evropskim vrijednostima zvuče smiješno.

Više od polovine izbjeglica utočište traži unutar granica svojih zemalja. Od onih koji zemlju napuste, tri četvrtine ostaju u nekoj od susjednih zemalja. Tako je Turska sa 3,6 miliona izbjeglica, ispred Kolumbije, vodeća zemlja u svijetu kada je riječ o prihvatu izbjeglica. I to treba pozdraviti, bez obzira na to što vlada u Ankari izbjeglice redovno zloupotrebljava kako bi izvršila pritisak na Evropsku uniju.

Evropa može i mora mnogo više da učini, kako bi izbjeglice bile bolje zbrinute u blizini svojih zemalja. Prema podacima UNHCR-a, 80 odsto izbjeglica živi u regionima u kojima je situacija sa prehranom kritična. Njima mora da se pruži ono najvažnije – perspektiva. To će koštati mnogo novca. Ali to je dobra investicija.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android