Tokom dana uplašen pogled usmjeren u nebo s pitanjem da li će se borbeni zrakoplov zaokrenuti i pojaviti iznad sela ili nastaviti letjeti i ispaliti bombe negdje drugo. Tokom noći osluškivanje iza zaključanih vrata u tami i strah kada će - kao tokom vikenda na Kunduzu - vani početi pucnjava. Ili šta se može desiti u velikim gradovima na putu ka poslu, prilikom vjenčanja ili molitve u džamiji - sve je opasno po život. 

Ovo je realnost u Afganistanu, gdje je posljednjih 18 godina rat. Sinoć je u Kabulu život izgubilo ponovo 16 ljudi u jednom atentatu talibana: sve sami civili. 119 ih je pri tome povrijeđeno. Mir, konačno mir, je stoga želja većine ljudi tamo, bez obzira na cijenu.

Sporazum između SAD i talibana u Dohi bi trebao donijeti mir - i to po svaku cijenu: demokratija, ljudska prava, jednakopravnost, obrazovanje za dječake i djevojčice, slobodni mediji, sve ove teme uopće nisu bile predmet pregovora. Je li to bila previsoka cijena?

Sigurno nije u očima velikog broja Afganistanca za koje već dugo više ne postoje dobri spasitelji iz inozemstva i zli pobunjenici. Ako talibani izvode napade, u njima redovno stradaju civili, ali također civili redovno gube živote i u bombadiranju i napadima afganistanske vojske i njenih američkih savjetnika. Sredinom godine su se čak prvi put morali suočiti sa tim da su odgovorni  za veći broj ubijenih civila nego pobunjenici.  

Osnove "Mirovnog sporazuma" polako izlaze na vidjelo, ali bez obzira kako one budu vrijednovane u osnovi se nakon sastanka u Dohi neće ništa promijeniti. I onaj koji s naporom traži svijeti trenutak na kraju se ipak mora priključiti brojnim sumornim analizama koje trenutno kruže u medijima i na društvenim mrežama: Mir neće doći tako brzo. Naprotiv: Vjerojatnijim se čini građanski rat kao u 90-tim nakon što su se Sovjeti povukli iz Afganistana.  

Američke trupe bi se mogle povući, i primirje sa afganistanskim snagama sigurnosti je "na dnevnom redu" talibana ukoliko pristupe razgovorima sa sadašnjom afganistanskom vladom. No, to je maglovito obećanje. 

Jer i to je pouka razgovora u Dohi: Talibani se nisu sustezali od toga da rat u Afganistanu nesmetano nastave iako su u Dohi demonstrativno bili na liniji SAD-a. Oni su se igrali sa atentatima kao akcijskim potezima u strateškoj igri: Ako nema pomaka onda napadima vrše pritisak za pregovaračkim stolom. Da pri tome stvarni ljudi gube život ne igra nikakvu ulogu. Teško da iko može ozbiljno sumnjati u to da oni ovu ciničnu taktiku neće nastaviti i tokom unutarafganistanskih razgovora.

Ali i nakon sporazuma sa Kabulom ili u najgorem slučaju novog izdanja radikalnoislamističkog emirata iz 90-tih godina teško da je mir na vidiku. Već postoje talibanski zapovjednici koji očijukaju sa osnaženim IS-om ili su mu se čak već priključili, a koji su ogorčeni time da su pregovarači u Dohi ipak trebali upravo podršku SAD da bi postigli uspjeh.

IS ostaje velika nepoznanica: Neizgovorena nada SAD-a je da će talibani srušiti IS kako bi održali obećanje da iz Afganistana više neće dolaziti međunarodni terorizam. Kuriozitet je da se talibani suočavaju sa situacijom kao danas SAD i NATO: Teško da se vojno IS može poraziti, tu talibani neće biti uspješniji od Zapada. Kolikogod to bilo gorko: Niko danas ne može reći koliko godina će rat još potrajati.  

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android