„Austrija je 1908. anektirala Bosnu i Hercegovinu kako bi oslabila srpsko-hrvatski nacionalni pokret čiji je cilj bio ujedinjenje svih južnih Slovena“, piše u gostujućem komentaru u bečkom listu Prese. U tekstu se povlače paralele između tadašnje Austrougarske i današnje Rusije.

Aneksija, kako se navodi, nije smekšala jastrebove u Beču već im je povećala apetite. „Predvođeni šefom Generalštaba, Konradom fon Hecendorfom, došli su do uvjerenja da bi samo rat protiv Srbije riješio problem južnoslovenskog nacionalizma i ubijedio svijet u snagu monarhije.“

„Mirovna frakcija, koju su vodili car Franc Jozef, prijestolonasljednik Franc Ferdinand i mađarski premijer Ištvan Tisa, bila je sve slabija manjina. Baš kao ni austrijska ratna frakcija, ni Vladimir Putin nije smekšan zaposjedanjem dijelova Gruzije i Pridnjestrovlja, već je poslije toga napao i Ukrajinu“, navodi se u komentaru.

Dugo priželjkivani rat

Autor gostujućeg komentara, ekonomista i preduzetnik Amos Mihael Fridlender, pita se šta je dovodilo do dalje radikalizacije Putina ili Austrije početkom dvadesetog vijeka.

„U oba slučaja su moćnici procjenjivali stanje na osnovu svojih ideoloških predstava umjesto na osnovu realnosti. Putinova ideologija zahtijeva ponovno uspostavljanje teritorije Sovjetskog Saveza, a austrijska je tražila zadobijanje prevlasti nad Balkanom.“

Prema autoru, ratna frakcija u Beču bila je riješena da iskoristi atentat na Franca Ferdinanda 1914. kako bi povela „dugo priželjkivani rat protiv Srbije“.

„Još jedna paralela između Austrije 1914. i Putinovog rata protiv Ukrajine je precjenjivanje sposobnosti sopstvene armije i potcjenjivanje reakcije drugih zemalja na agresiju. Austrijska armija od 140.000 ljudi je u avgustu 1914. umarširala u Srbiju, ali je pretrpjela ponižavajući poraz i morala je da se povuče“, navodi se u komentaru bečkog lista.

I drugi austrijski porazi, koji su uslijedili, „ušli su u vojnu istoriju kao paradni primjer poraza vojski koje su teoretski jače. Putinova armija je još jedan takav primjer.“

„Srbi, iako lošije opremljeni, imali su prednost odbrane, boljeg morala trupa, solidarnog otpora stanovništva protiv invazije i sposobno vojno rukovodstvo koje je vodio načelnik generalštaba Radomir Putnik, koji je već vodio pobjedonosni rat Srbije protiv Osmanskog carstva 1912. godine“, navodi autor.

Ubijeđeni da su nadmoćniji

„Austrijska armija je skrivila teške ratne zločine“, navodi se, i podsjeća da je Arčibald Rajs dokumentovao slučajeve oko 4.000 pobijenih civila, recimo u Šapcu tokom povlačenja Austrijanaca nakon Cerske bitke. „To podsjeća na zločine ruskih vojnika nad civilima prije povlačenja iz Buče u martu prošle godine.“

U tekstu se dodaje da ondašnju Austriju i današnju Rusiju povezuje prije svega jedno: „U oba slučaja su napadači bili ubijeđeni da su nadmoćni, i to ne samo vojno, već i kulturološki. Oni Austrijanci kojima je maternji jezik njemački, a koji su pretežno činili vodeći sloj, vidjeli su sebe kao vrijednije od svih Slovena – i onih unutar monarhije i onih u susjednim državama.“

I danas, tvrdi autor, u Austriji se može naići na „tragove" takvog pogleda na balkanske narode. Kao primjer navodi „neutemeljeni" veto aktuelne austrijske Vlade na ulazak Rumunije i Bugarske u Šengenski prostor.

„Te dvije zemlje sada služe kancelaru da dokazuje kako je čvrst u pitanjima azilanata – baš kao što je kažnjavanje Srbije 1914. trebalo da pokaže muškost monarhije. Ali, kako nas uči istorija, i onda i sada poslije nadmenosti dolazi sunovrat“, zaključuje se u komentaru bečkog lista Prese.

priredio N. Rujević

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu