Zašto se mediji kolebaju između mudrog ćutanja i bezočnog laganja? Naime, televizijski doprinos srpskoj demokratiji ide od prećutkivanja protesta do barbarogenijskog „daleko malo".  Teško je i pobrojati propagandističke ekscese tabloidne lake konjice, od navođenja „svega par desetina ljudi“ kada ih je bilo očigledno najviše, do ničim dokazivog navodnog protestnog pijančenja (posebno pivo, vinjak ili votka) i ometanja kola hitne pomoći koje se nikada nije desilo.

Dobro, naprednjačka žuta štampa mora nekako da opravda pare koje joj nalogodavci daju iz narodne kase. Način na koji to radi je tragikomičan. I sigurno će proizvesti suprotno dejstvo.

Dakle, poruka vladajuće ekipe i njenih medijskih ađutanata je, prevedena na svakodnevni jezik lišen histerije, otprilike ovakva: Na ulice je izašla šaka jada, pijana i nehumana. Građani Srbije sigurno ne žele zemlju u kojoj sile haosa i bezumlja upravljaju sudbinom svih. Naročito u trenutku kada se brani Kosovo. To zvuči kao varijacija dirigovanih strahova iz devedesetih. Reciklaža nije neobična. Okosnice sadašnje vlasti su socijalistički portparoli i radikalski ministri iz epohe Slobodana Miloševića.

Znaju šta rade

Njihovo naizgled nezgrapno kretanje u javnom prostoru ima svoju unutrašnju logiku. Oni se ne obraćaju protestnim šetačima, već, preko njihovih glava, svojim vjernim fanovima u Srbiji čiji je mozak stiješnjen između raznih rijalitija i njihove podvrste – beskonačnog političkog stendapa jednog jedinog čovjeka u svim informativnim emisijama.

Da bi poruka za tu ciljnu grupu bila konzistentna mora se stalno zalivati žitkim malterom laži. Tome služi, recimo, plašenje građana izgrednicima koji ne postoje. To jeste tehnika vladanja na osnovu širenja straha. Kod najneobrazovanijih to podstiče strah od tuđeg i novog. Kod širokog sloja preletača koji su popunili naprednjačke redove to aktivira strah od gubitka privilegijica i privilegija. A kod naprednjačkog radikalskog jezgra zatreperi svijest o šansi koju su dobili nakon dvanaest godina ovovjekovne frustracije, pa vlast ne misle da puste najmanje isto toliko godina koliko su proveli u jalovoj opoziciji. Dakle kaparisali su je i braniće je svim sredstvima, kako misle, najmanje do 2024.

Ipak, problem naprednjačke propagandne mašinerije jeste nedostatak bilo kakve mjere i granice. Bolje reći, nedostatak dna. Na kraju balade neće im vjerovati čak ni ljudi skloni njihovom drčnom polunacionalizmu i poluevropejstvu, sve i kada im se omakne istina. Više istoga ovaj put neće dovesti do željenog rezultata već do kompletne blamaže.

Uzmimo pod lupu prividnu protivrečnost između stalnog javnog rata oko broja učesnika protesta i Vučićeve petomilionske izjave. Ministri će da ponavljaju kao papagaji da je učesnika manje nego što realno jeste. A predsjednik će da poručuje da im ništa neće pomoći ni da ih je realno mnogo više.

To nije protivrječnost već smišljene makaze od laži i bezobrazluka kojima se žele potkresati krila narastajućem buntu.

Koliko neslobode podnosi Srbija?

Internet je kanal koji vlast ne može kontrolisati. Ali u njega ipak ulaže stranačke resurse: Botovi rade svoj posao proizvodeći toksični trag u svakoj zdravoj diskusiji. Profili „osoba“ bez ijednog prijatelja i bez prošlosti najčešće nisu odrađeni sa previše mašte. Ali mnogo otrovniji su oni koji su zaista realne osobe, ali bez prestanka recituju vladajuću mantru. Kada zastupaju stav blizak vlasti, oni to ne rade svojim jezikom već frazama naučenim u vladinim biltenima. Ta kontaminacija digitalne Srbije za sada je dovoljna da se pristojni ljudi klone huškača i pljuvača.

Šta ako to ne bude dovoljno?

Nije isključen scenario privremenog isključivanja pojedinih društvenih mreža – sve je to već viđeno od Pekinga do Ankare. Ali taj scenario je moguć samo ako Vučić, pritjeran uz zid, skine sako evropejca i opaše jatagan. Za sada njegova vlast nije medijski ugrožena. Protok istine je sveden na minimum. Mutnom kupovinom privatnih televizijskog para O2 i Prva, njegovi ljudi zatvaraju medijski obruč oko Srbije, pa srednjoročno i nema razlog da se zabranjuje bilo šta.

Nije li potapanje pretposljednjeg ostrva satiričnog otpora političkoj samovolji, koje je imalo masovnu prođu – odlazak Ivana Ivanovića sa televizije čija se publika u jednom dijelu preklapala sa Pinkovom – znak da se projekat totalne informativne opsade svakog srpskog domaćinstva polako privodi kraju?

Čemu onda nervoza?

Vjerovatno u najužem jezgru naprednjačke vlasti, na stranačkoj sofri, postoji svijest o ograničenim dometima propagandne mašinerije. Proizvođenje virtuelne Srbije koja je u radikalsko-naprednjačkom narativu veća, ljepša i uspješnija nego ikad, ima jednu ali krupnu manu: U sudaru sa realnošću ona postepeno gubi svoje anestetičko svojstvo i postaje karikatura. Ta karikaturalnost izmišljene Srbije najveća je opasnost za vjerodostojnost ove vlasti. Što se više tabloidno-pinkoidni kartel bude upinjao da između građanina i njegove stvarnosti ubaci što deblji filter, to će tako proizvedena slika biti manje stvarna. Povećavajući dozu narkotika, iluzionisti će na kraju ostati zarobljeni u sopstvenoj iluziji u koju većina neće vjerovati. To je dug, ali izvjestan proces.

Narativ o „žutim lopovima" koji u sebi sadrži elemente istine, opslužuje radikalsku traumu lišavanja vlasti, a potom i nemogućnosti radikala da je kao najjača stranka ponovo osvoje. Isto tako taj narativ  još uvijek pokriva i razočarenje loše obavljenom petooktobarskom revolucijom koja nije dosegla ireverzibilni prag demokratskog progresa. Inače Srbija ne bi sada klizila regresijom ka palanačkoj despotiji. Ali i taj narativ se može izraubovati. Napokon, neki građani su Vučiću i Dačiću oprostili i to što su fanatično slijedili Miloševića i Šešelja i to što su ih izdali. Poslije šest godina na vlasti Vučić i vučadija u prošlost kao u prazno bure još uvijek viču: „Drž´te lopova!".

Budućnost protesta

Ovdje dolazimo do mjesta kada pesimisti protestima prognoziraju „vječno vraćanje istog“ jer se na njima DOS-ovski miješaju desničarske babe i ljevičarske žabe. Mada bi taj prigovor možda imao smisla u Njemačkoj, gdje bi zajednički nastup „Zelenih“ i „Alternative za Njemačku“ bio skandalozan, u srpskim uslovima, gdje se građani bore za elementarno pravo da se razlike između političkih grupacija konačno demokratski artikulišu u institucijama i medijima, takvo viđenje nije ništa drugo nego esencijalizacija „srpske zaostalosti". I time u sebi krije ideološku pa i kulturološku nadmenost. Ovo što trenutno izlazi na ulice jeste najbolje što Srbija ima da ponudi. Pa svako ko kaže da je to ideološki neizdiferencirana boranija, postaje nehotično Vučićev trbuhozborac.

Naravno, Vučićevo podmetanje građanima da su samo marionete u Đilasovom zlom planu da se vampirski još jednom baci Srbijici za grkljan i isiše joj krv, vrijeđa sve ljude koji su izašli na ulicu jer im je muka od podmetanja. Vrijeđa to i mladu aktivistkinju koja iza sebe ima nagrade za besjedništvo na Fakultetu političkih nauka Jelenu Anasonović, kao i mladog glumca Branislava Trifunovića. Oni su lica protesta. Njihovi zahtjevi – zaustavljanje političkog nasilja, procesuiranje nasilnika, petominutno prisustvo drugačijeg mišljenja od vladajućeg u glavnoj informativnoj emisiji javnog servisa – mnogima mogu izgledati minimalistički. Meni se čini da je taktika malih koraka možda pametnija. Jer su velike opozicione priče poprilično potrošene.

Možda to neće moći da zaustavi Vučićev rijaliti. Ali će učiniti prozirnom njegovu autoritarnu suštinu.