Iznad policijskih rotacionih svjetala treperi vazduh. Već je osam naveče, toplo je, tokom ljeta u Dalasu ni noć ne donosi pravo olakšanje, kao da se brutalna dnevna vrućina smjestila u asfalt i beton. Prije neki dan je sve bilo drukčije. Grad u Teksasu je bio poznat po istoimenoj televizijskoj seriji. Ako bi pomislili na Dalas, ljudima bi pred očima iskrsli junaci serije, naftni biznis, novac i moć.

Ozlojeđenost i bijes

Markus Karter sjedi sa drugarima na ivici zabranjene zone, označene žutom policijskom trakom. Kad prođe tramvaj on ljutito podigne stisnutu pesnicu. Na njegovoj bijeloj majci stoji „Black Lives Matter, Dallas“. „Dosta smo trpjeli, pun nam je kofer svog tog rasizma. Ako se uskoro nešto ne promijeni, loše će se završiti“. Takve prijetnje bivaju sa svakim gutljajem sve glasnije. Policajci su mirni. Paze da Markus Karter i njegovi drugari ne izađu na šine pri prolasku tramvaja. Njihov gest izražava respekt, mada dobacivanja tvrde suprotno.

Video-zapisi kao dokazi

Krajem prošle nedjelje su američki policajci u rutinskim kontrolama ubili dva crnca, u Luizijani i Minesoti. Video zapisi koji svjedoče o tim ubistvima postavljeni su u internet, potom su uslijedile žestoke reakcije i demonstracije u cijeloj zemlji, pa i u Dalasu. Kao i u mnogim drugim američkim gradovima na demonstracije je pozvala grupa aktivista koja se naziva „Black Lives Matter“ – crni životi važe. Demonstracije su se odvijale bez nasilja. Odjednom su se začuli pucnji, ljudi su se razbježali. Pet bijelih policajaca je te noći ubijeno. Počinilac je prethodno bio vojnik u Avganistanu, ali je otpušten iz američke vojske zbog seksualnog uznemiravanja koleginica. Prije nego što je robot sa eksplozivom ubio napadača on je policajcima, ušančen u jednoj zgradi, rekao da je tu da ubija ljude – prije svega bijelce.

Spontano spomen-obilježje

„Najprije su svi mislili da je počinilac neki rastrojeni crnac, što bi bilo još gore. To bi dodatno zaoštrilo situaciju“, kaže Majk Volton. On stoji pred policijskom centralom i posmatra mali trg pred ulazom. Tamo su parkirana dva policijska vozila. Jedva da se mogu razaznati od cvijeća i poruka koje su ljudi napisali porodicama ubijenih policajaca. Dobre želje, molitve, dječiji crteži. Baloni u američkim nacionalnim bojama njišu se na vrućem vazduhu, na betonu lelujaju svijeće. Ovo mjesto je spontano pretvoreno u spomen-obilježje koje hodočaste mnogi ljudi iz regije, kako bi tu otćutali neki trenutak, pomolili se, otplakali.

„Nikada više neće biti kao što je bilo“, kaže Votson, trljajući oči, možda da obriše znoj, možda suze. „Uprkos tome moramo dalje, moramo da potražimo zajednički put“. On je već četvrt vijeka policajac u Dalasu. Kao sindikalni predstavnik on je sarađivao na razvoju koncepta deeskalacije i bio je ponosan na to da, za razliku od drugih većih američkih gradova, sukobi policije i civilnog stanovništva u Dalasu nisu bili česti. „Pazili smo da uvijek radimo u mješovitim timovima. Nasilje između bijelih policajaca i crnaca je veliki problem“.

Problem u cijeloj Americi

Sjedinjene Američke Države nikako da riješe ovaj problem. To ovog ljeta dovodi do velikog pitanja – kuda ide Amerika? Doris Keni kaže da čovjek ne smije dozvoliti da ga vode mržnja i bijes. Ova Afroamerikanka živi u okršaju 40 godina i ponosna je na to da je njen grad dosta toga uradio, da je bio na pravom putu da se na pozitivan način suoči sa izazovima doseljeničkog društva, da nije ignorisao rasizam već je pokušavao da nađe pravi način ophođenja prema njemu. Sada je zabrinuta da bi se to moglo promijeniti: „Postoje političari koji dodatno podgrijavaju rasistička osjećanja, to je opasno, to ne smijemo dozvoliti“. Ona dodaje da će predstojeći predsjednički izbori odlučiti upravo o tome kakav će put izabrati Amerika: „Želimo li dalje da radimo na tome da Amerika postane domovina svima ili ćemo podsticati opasan sukob rasa“?

Ljudi se zajedno mole

Ljudi se spontano hvataju za ruke da bi se pomolili. U dugim redovima i malim krugovima, staro i mlado, očito je da potiču iz raznih zemalja i kontinenata. Crne i bijele ruke uhvatile su se u trenutku bola i tuge, pa i bijesa, u tom trenutku boja kože i društveni status ne igraju nikakvu ulogu. Bet Herington je došla tu da sa kćerkom Kajli i sinom Kemronom, kao i mnogi, izraziti jednu jedinu želju: „Oni su svoj život žrtvovali za to da ovdje stojime zajedno, ujedinjeni, da ne dozvolimo da nas povede međusobna mržnja. Da se baš sada borimo za zajedničku budućnost“.

Te noći je došla oluja, malo je pala temperatura. To je bio kratki predah usred vrelog ljeta u zemlji koja mora da odluči na koju će stranu poći.