NATO zvecka oružjem, ali veoma tiho. Jer, ako razmišljamo u vojnim kategorijama, četiri bataljona na istočnim granicama nisu baš neka prijetnja za daleko jače ruske trupe. U Moskvi niko neće biti zadivljen time što su pojačane trupe NATO u susjednim zemljama. A u NATO niko nije ni očekivao da će ovime uplašiti Rusiju: radilo se prije svega o tome da se demonstrira zajedništvo. NATO razumije vaše brige – to je poruka baltičkim zemljama koje su bile dio Sovjetskog Saveza, kao i državama bivšeg Varšavskog pakta.

Niko ozbiljan u NATO ne vjeruje da Rusija planira da napadne današnje članice NATO. Prema logici NATO, Vladimir Putin ima drugačije ciljeve: on želi da utvrdi svoj uticaj u Ukrajini, Bjelorusiji, Gruziji, Moldaviji, Azerbejdžanu i Jermeniji. I u tome je uspio. Bjelorusija je saveznik. Ostale države su upletene u konflikte čijem je rasplamsavanju Moskva odlučujuće doprinijela. Uz te „zamrznute“ sukobe nijedna od ovih zemalja ne može postati članica NATO. Taj teren ostaće Alijansi nedostupan godinama, ako ne i decenijama.

Tako treba čitati i nedavnu posjetu Putina Finskoj. Moskva je stavila do znanja Fincima koji povremeno očijukaju sa NATO da imaju veoma, veoma dugu granicu sa Rusijom, granicu koja se može ispostaviti kao krhka.

NATO, s druge strane, ovim samitom u Varšavi šalje poruku Rusiji: dovde, i ni korak dalje. U tome učestvuju i zapadne članice nisu direktno ugrožene. Putinu do sada nije pošlo za rukom da podijeli Sjevernoatlantsku Alijansu.

Zajednički politički i ekonomski interesi NATO i Rusije

Raketna odbrana o kojoj se takođe priča u Poljskoj uostalom i nije oružje kojim može da se zvecka. Tehnički nije u mogućnosti ni da zaustavi ruske interkontinentalne rakete. Taj je odbrambeni sistem odgovor na prijetnju iz Sjeverne Koreje i Irana. I naravno da u Kremlju to dobro znaju, iako javno stalno tvrde drukčije.

Kako su te stvari razjašnjene, novom dijalogu NATO i Rusije više ništa ne stoji na putu. Treba ponovo oživjeti savjet NATO-Rusija. Predsjednik Putin vrijedno telefonira s predsjednicima Obamom i Olandom, kao i sa kancelarkom Merkel. Dijalog na najvišem nivou već se odvija. A to je i neophodno, jer NATO članice i Rusija imaju i zajedničke političke interese u konfliktu u Siriji, odbrani od islamističkog terorizma, razvoju u Avganistanu ili Iranu. O ekonomskim interesima da i ne govorimo.

Stvari će poslije varšavskog samita biti na svom mjestu, a dvije strane upućene da razgovaraju na temeljima realne politike. Žrtve ove dvostruke igre Alijanse – tihog zveckanja oružjem i dijaloga – su prije svega Ukrajinci i Gruzijci. Oni moraju da se pomire sa tim da će Rusija još dugo biti rovac na njihovoj teritoriji i da NATO što se toga tiče ništa ne može ili neće da preduzme.

Putina treba zaustaviti tu gdje se i nalazi. Iluzija je da je moguće isposlovati vraćanje Krima Ukrajini ili povlačenje iz Abhazije i Pridnjestrovlja. To sa Hladnim ratom nema nikakve veze. U hladnoratovska vremena su se u centralnoj Evropi sukobljavale dvije ideologije organizovane u blokove, sa stotinama hiljada vojnika do zuba naoružanih. Danas su konvencionalne snage razmjerno male. Demokratije stoje naspram Putinovog režima koji i nema svoju ideologiju nego tu i tamo naprečac i neuračunljivije nego režim SSSR-a pokazuje šta je sve spreman da učini za očuvanje moći i sinekura. Na poteze taktičara moći iz Kremlja NATO upravo nudi pravi odgovor.