Ručak je skoro gotov. Umm Mohamed provjerava meso i ostavlja da se još malo kuha. Na verandi su se već okupila brojna gladna usta, porodica za koju Um Mohamed kuha - i njeno vlastito šestero djece. 

Rahaf i Rama imaju šest i sedam godina. Obje najmlađe kćeri Umme Mohammed sjede na uskoj sofi i tiho se igraju. Njihova sestra Fatma već ima 12 godina, ona radi kao i njena majka. Flink čisti stol i stolice i brine se za pranje posuđa. "Želim da se vratimo u Siriju i da pošaljem moju djecu u školu. Za to jedva da ima mogućnosti. Škole su pretrpane", kaže Umm. 

Proteklih godina je Liban primio više od milion izbjeglica što je ogroman izazov za malu zemlju koja se sama bori sa brojnim vlastitim problemima. Umm Mohammed i njena porodica ovdje žive posljednjih pet godina. Pobjegli su iz sirijskog grada Homsa na jug zemlje, bježeći od sela do sela, da bi na kraju našli utočište u Dolini Beka, u jednoj libanskoj porodici, na seoskom imanju. Sada njih osam živi u dvije male sobe i izdržavaju se obavljajući povremeno razne poslove. 

"Naš život ovdje uopće nije lijep. U slučaju da se vratim u Siriju, nadam se, da će biti kao ranije, u našoj kući, sa našim vlastitim poslovima. To bi bilo bolje nego da ovdje radimo kod drugih", kaže Umm Mohammed. 

Njihov rodni grad je udaljen svega 150 kilometara, ali Umm Mohammed se plaši vratiti: "Naša kuća u Homsu je srušena. Skoro cijela četvrt je uništena. Ljudi, koji su došli odatle, su nam ispričali da su naša kuća i kuća roditelja mog muža potpuno uništene", kaže Umm.

Poziv za povratak

Od kako sirijski vlastodržac Asad ponovo pod svojom kontrolom drži najveći dio Sirije vodstvo u Damasku pokušava vratiti Sirijce u zemlju i pokrenuti obnovu. Rusija podržava ovu namjeru. I u Libanu je sve više glasova koji kažu da je vrijeme da se Sirijci postepeno vraćaju kući. Nekoliko hiljada njih je proteklih mjeseci krenulo u domovinu. I Umm Mohammed razmišlja o tome: "Naravno da želimo natrag. Postoje ljudi koji su se već vratili. Mi međutim još čekamo dok sve ne bude jasno. Ne želimo rizikovati jer imamo djecu. Prvo mora biti jasno da li je stanje sigurno ili nije."

Vratiti se u Siriju - o tome sanja i Abu Daham. Posljednjih pet godina ovaj otac porodice živi u Alepu u improviziranom izbjegličkom smještaju u Dolini Beka: na jednom uskom parčetu zemlje između ulice i brežuljka, skupa sa suprugom, djecom i unucima:"Živimo ovdje u ovim šatorima. Ide - nekako uspijevamo. Radimo i zarađujemo za život. Ujedinjeni narodi nam pomažu da pokrijemo troškove. Daju nam 27 dolara mjesečno po osobi. Oni preuzimaju i dio troškova zdravstvene opskrbe. Mi smo im za to zahvalni."

Težak život na nekoliko kvadratnih metara, ali za ovog 49-godišnjaka je to manje zlo jer Abu Daham smatra da je daleko od povratka u Siriju: "Ono što nas sprečava da se vratimo u zemlju su paravojne formacije, IS, Iranci, Afganistanci i sve one grupe koje dolaze iz svih pravaca kako bi nas ubijali u našoj zemlji. A režim je na vrhu svega toga. Želimo natrag, ali ne možemo vjerovati režimu. Uvijek se kaže da smo dobrodošli u svako doba, ali ako ljudi u to povjeruju i krenu kući narednog dana se ponovo nađu u zatočeništvu. A dan nakon toga su ubijeni", kaže Abu Daham.

Abu Daham i drugi muškarci iz izbjegličkog centra rade na poljima u Dolini Beka, žanju duhan i ubiru povrće. Po danu zarađuju osam dolara. "Stanje je doduše teško. No što da radimo? Nemamo drugog izbora. Ili da trpimo ovu tešku situaciju ili da umremo", kaže Abu Daham.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android