Njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas je došao praznih ruku u Teheran. Praznih ruku se i vratio. "Čudo iz Teherana" se nije dogodilo; niti je sporazum o atomskom programu spašen niti je utrt put u regiji za deeskalaciju. Prevelikih očekivanja se u to "putovanje u krizu", kako je to nazvala Maasova glasnogovornica, ionako nije smjelo imati. Jer stvarni odgovorni za eskalaciju u Perzijskom zaljevu tijekom tih razgovora nije sjedio za stolom: Sjedinjene Američke Države.

Američka kampanja "maksimalnog pritiska" na Iran, kao što joj je i namjera, znatno šteti gospodarski. Izvoz nafte je kolabirao, inflacija galopira, valuta je u slobodnom padu. Tako pritisak biva sve veći i u iranskoj unutarnjoj politici. Rezultat toga: Iran polako dolazi do kraja svoga dosad izvježbanog "strateškog strpljenja". Iran zahtijeva konkretnu pomoć protiv sankcija SAD-a ili, još bolje, njihovo ukidanje. U protivnom Teheran prijeti da će od 7. srpnja (jula)  u određenim dozama početi kršiti svoje obveze iz sporazuma o nuklearnom programu, posebice što se tiče obogaćivanja uranija preko dozvoljene razine.

Europljani Teheranu nemaju što za ponuditi

Više od upute na europski mehanizam trgovine INSTEX, koji služi zaobilaženju američkih financijskih sankcija, Heiko Maas nije mogao ponuditi. Dosad nijedna jedina transakcija nije obavljena preko INSTEX-a. Europljani, doduše, iz dobrih razloga drže do sporazuma o nuklearnom programu, ali u pokušaju da taj sporazum održe u životu protiv volje administracije SAD-a, izgledaju bespomoćno. Zauzvrat za kontrolirano odustajanje od nuklearnog oružja ne mogu ponuditi obećanu gospodarsku razmjenu i trgovinu. Prevelik je strah prije svega banaka ili poduzeća koja ulažu u SAD-u da bi mogli biti na meti američkih financijskih ustanova.

Stanje dodatno komplicira što u Washingtonu izgleda ne postoji jedinstveni stav o tome koje ciljeve ustvari slijediti u Iranu. Promjena režima, kako to zamišlja savjetnik za sigurnost John Bolton? Ili ipak samo jedan "bolji dogovor" od deal-šefa osobno, predsjednika SAD-a Donalda Trumpa? A ako se doista teži razgovorima, kako su to kazali kako Trump tako i njegov šef diplomacije Mike Pompeo, zašto se ta ponuda onda odmah ukrašava daljnjim stezanjem vijka sankcija, kao što je to bio slučaj proteklog petka? Ionako se postavlja pitanje zašto bi Teheran vjerovao novim obećanjima iz Bijele kuće, kad se Sjedinjene Američke Države već sada ne pridržavaju dogovorenog sporazuma?

Svaki kanal za razgovore je zlata vrijedan

A ipak: nakon što su već nosači zrakoplova, vojnici i eskadrile bombardera prebačeni u regiju Perzijskog zaljeva, dobro je što su se i diplomati uputili tamo. Stanje je izuzetno opasno. Doduše, nijedna strana ne želi rat - osim možda Johna Boltona, ali se svaka strana priprema na njega i računa s njim. Nesporazumi u toj situaciji potencijalno mogu izazvati katastrofe. I svaki kanal razgovora je zlata vrijedan. Posebice ako su negdje i Washington i Rijad priključeni na te kanale. Kao tijekom posjeta japanskog premijera Shinzoa Abea Teheranu u srijedu, a koji putuje i po nalogu Trumpa. Ili - također u srijedu - tijekom posjeta prestolonasljednika iz Ujedinjenih Arapskih Emirata Mohameda bin Zayeda Berlinu.

Na koncu se, međutim, ipak ne mogu zaobići izravni razgovori između Teherana i Washintgona. Čitav svijet ima interes za te razgovore, a Maas je vjerojatno u Teheranu propagirao upravo to. Ali: s nožem sankcija ispod grkljana je teško da bi Iran mogao zasjesti za pregovarački stol.