DW: Inicijatori umjetničkog projekta DAU hoće da usred Berlina površinu od 300 x 300 metara ograde betonskim zidom visine 3,60 metara. Možete li to da zamislite?

Lea Roš: To je za nas nezamislivo. Tu bi trebalo ređati tone materijala; jedan javni prostor bi nedjeljama bio blokiran. Neko za to ima 6,6 miliona evra. Mogu da zamislim da je za mnoge u gradu, pa i za one koji rukovode Berlinskim igrama (Berlinske igre su organizator umjetničkog projekta DAU) to privlačno. Ali, u ovom gradu smo zaista dugo imali Zid. Sa svim lošim iskustvima ljudi koji su živeli iza Zida. Još jedan zid - to nećemo!

Unutar tog novog zida bi trebalo da nastane fiktivan totalitarni sistem - to zvuči kao neka vrsta DDR-Diznilenda. Da li je to vrijeđanje žrtava DDR-režima?

Mislim da je to podsmijevanje tim ljudima. Mene su ljudi zvali telefonom i govorili: „Jeli smo u Hoenšenhauzenu". Na primjer, jedan mlad čovjek, koji je rekao da ne može da se otarasi depresije sa kojom se bori svaki dan. On je na terapiji već godinama. Jedna žena je bila u Hoenegu. Svako može da pogleda ta mjesta Hoenegu i Hoenšenhauzenu. Tamo se lijepo vidi kako izgleda život u zatvoru. Za to nije potrebno ponovo podizati zid.

Kada umjetničke akcije omogućavaju da se istorija doživi čulima, da li je tako nešto izraz umjetničke slobode?

Svašta može da se radi. Ali realni zatvori još uvijek postoje. Mogu da se obilaze i oni. Nije potrebno zidati vještački zatvor.

Da li se radi o umjetničkoj provokaciji koja nije uspjela zato što banalizuje zločine komunizma?

Da. A i žrtve o tome tako govore. Mogu da Vam pročitam šta su ljudi napisali. Oni koji su zločine iskusili na sopstvenoj koži potpuno odbacuju ovo.

Da li je umjetnička akcija, gospođo Roš, uopšte prava akcija podsjećanja na totalitarizam? Zar to ne bi bolje činio spomenik?

Pa imamo spomenike – Hoeneg i Hoenšenhauzen!

Da li je umjetnička akcija više eksperiment, dok je spomenik pokušaj da se nađe bezvremena i društveno prihvaćena forma sjećanja?

Zid nije igračka za predstave i ostajem pri tome. Čudno je sljedeće: DAU bi trebalo da bude postavljen i u Parizu i Londonu. Oni hoće da tamo nešto postave, ali bez zida! Izgleda da može i bez zida. Zašto onda mi u Berlinu, gdje je zid povezan sa najbolnijim sjećanjima, da podižemo zid?

Iz bolnog iskustva znate da i spomenici mogu biti sporni. Sjetite se samo svoje duge borbe oko spomenika žrtvama holokausta...

Dobro, ali dvije trećine poslanika u njemačkom Bundestagu je poslije petosatne debate glasalo za to. Znam koliko je to sporno. Ali, mjesta holokausta, šest stanica za uništavanje, one su sve u Poljskoj. One nisu ovdje. Zato smo u Berlinu digli spomenik holokaustu, tu skulpturu od nadgrobnih ploča, i mali muzej. Ali ovdje još imamo DDR...

Državna ministarka za kulturu Monika Griters izrazila je razočaranje zbog otkazivanja. A Vi ste osjetili olakšanje?

Zid nije iskaz o onome što znače zatvor i totalitarizam. Zato ne želimo nove zidove.

Novinarka i publicistkinja Lea Roš (1936) je zajedno sa istoričarom Eberhardom Jekelom inicijatorka berlinskog Spomenika ubijenim Jevrejima Evrope. Spomenik čiji je autor Peter Ajzenman, sastoji se od 2711 nadgrobnih ploča i otkriven je 10. maja 2005.