Deutsche Welle: Njemački šef diplomatije u vrijeme genocida u Srebrenici Klaus Kinkel je za DW rekao: "UN je zakazala, EU je zakazala, ja sam zakazao!" Kako vi to vidite?

Christian Schwarz-Schilling: Mislim da je to jako iskrena spoznaja koju poštujem.

Kako se moglo desiti da ama baš svi zakažu?

Zato što to nisu željeli da vide. To je uvijek tako. Kada se izvlačite, onda niste u stanju da vidite šta se zaista dešava. Stoga sam ja na sjednici vlade, kada smo došli do te tačke, tražio da se nešto poduzme i na kraju je sve rezultiralo mojom ostavkom jer se ništa nije desilo. Mi smo, dakle vlada u Bonu, bili očito zadovoljni što smo morali da se bavimo ustavnim pitanjem, pitanjem da li naš ustav dozvoljava učešće u mirovnim misijama u zemljama izvan teritorije NATO-a, tako da smo na taj način imali dobar pravni argumenat da ništa ne poduzmemo. U to vrijeme se nije znao ni tačan datum kada treba da damo svoj stav po ustavnom pitanju. A kada smo dobili taj datum, taj rok, produžili smo ga jednostavno za tri mjeseca dok je stotine građana u Bosni gubilo život.

Da li su postojale informacije o tome šta se dešavalo u Srebrenici?

Ja vjerujem da tadašnji kancelar Helmut Kohl o tome nije znao mnogo. Ako se Vi sami za to ne interesujete, a to važi i za tadašnjeg šefa diplomatije Klausa Kinkela i ako ne kažete "to želim da imam na stolu i po mogućnosti što brže", onda ništa nećete ni dobiti. A da tajna služba BND sama po sebi, na svoju inicijativu to uradi, to bi bila novina, jer politika je ta koja odlučuje o prioritetima. Mada o tome ne mogu da sudim, Nikada nisam imao pristup BND-u.

Da li ste Vi prije i nakon ulaska Mladićevih trupa u Srebrenicu, koju su držali nekoliko dana u okruženju, konkretno apelirali na kancelara Kohla i tadašnjeg ministra vanjskih poslova Kinkela da poduzmu nešto i spriječe eventualni masakr u Srebrenici?

Konkretno se nešto moglo reći nakon što se zločin desio. Ali toliko se toga prethodno izdešavalo da je prognoza, da će se desiti strašne stvari ako Mladićeve trupe zauzmu Srebrenicu, naravno bila moguća. Potrebno je samo pogledati u arhiv Bundestaga. Donijeli smo rezoluciju, dakle to je bila rezolucija članova njemačkog parlamenta Bundestaga i to tačno pred masakr, u kojoj smo upozorili na situaciju u Srebrenici i rekli da Vijeće sigurnosti hitno mora nešto poduzeti, u protivnom će se desiti strašne stvari. Na moju inicijativu smo napravili rezoluciju koju je podržao niz partija u Bundestagu. To je bilo dakle 10. jula 1995. dan prije nego što smo uopšte imali bilo kakvog pojma šta će se, dan kasnije, početi dešavati u Srebrenici.

Goražde je isto bila enklava, koju su Mladićeve trupe nastojale zauzeti, prije nego što su krenule u zauzimanje Srebrenice. Kako je Goraždu uspjelo da izbjegne sudbinu Srebrenice?

Sa Goraždom je strateški bilo nešto lakše, jer u tom momentu nije bilo zarobljenih pilota NATO-a, koji su ranije, kada je Srebrenica bila u pitanju, ponukale francuskog generala Janviera da odustane od napada NATO-a. On je imao prijetnju Srba da će ubiti zarobljene pilote, ako glavnokomandujući trupama UN-a pozove u pomoć avijaciju NATO-a. I da bi tako nešto izbjegao, Janvier je, bez da je rekao da neće pozvati NATO u pomoć, ostavio zahtjev holandskog bataljona na stolu ne poduzimajući ništa.

Kako je moguće da komandant holandskog bataljona Kahremans nije svojoj vladi dao informacije o brutalnom postupanju Mladićevih vojnika prema civilima nakon ulaska u Srebrenicu?

Zahtjev za napadima NATO-a od strane holandskog bataljona došao je ranije, prije nego što su Mladićeve trupe ušle u Srebrenicu. A kada su ušle, Holanđanima nije rečeno da će oni uzeti civile i da će ih sve poubijati. Mladić se pretvarao kao da će im pomoći, pomilovao je čak po glavi jedno dijete i dao mu bombone. Želio je odati utisak kako će se vojska prema civilima dobro ponašati. Ali u stvarnosti, planovi o tome šta s njima, su već bili bili razrađeni. Najgore je bilo što su Holanđani iznevjereni od strane NATO-a. Nije holandska vlada bila ta koja je imala šta da kaže kada je u pitanju zračna podrška NATO-a, već je to bio UNPROFOR. U tom smislu bio je to dvostruki ključ koji su u rukama držali komandant UN-snaga i odgovorni predstavnik UN-a, Akashi. A ako jedan od njih kaže ne, onda zahtjev propada. A Akashi je isto tako često ostavljao stvari na stolu, ne prosljeđujući ih dalje. Obojica su mislila da će tako doprinijeti smirivanju situacije. Srpsko vođstvo je naravno primjetilo koliko su uplašeni, što je bio znak da mogu da nastave da rade ono što su naumili.

Zbog čega su Srbi postupili tako brutalno i ubili toliki broj ljudi?

Kada pročitate šta je Mladić govorio, a on je rekao da je to osveta Turcima onda to jasno iz toga proizilazi. Oni su pravili istorijska poređenja, kojima su pravdali namjeru da iskorijene te ljude. Bili su prisluškivani razgovori i naredbe za ubijanje, sve to postoji i ne može se poreći. To je sve ustanovljeno i rečeno ali nijedan njihov političar se s tim nije pozabavio.

Predsjednik RS Dodik je nedavno prvi put posjetio Memorijalni park u Srebrenici. On je tada izjavio da je u Srebrenici bio veliki zločin i da svi Srbi, koji su ga počinili moraju za to da odgovaraju, ali da ne prihvata kvalifikaciju genocida. Kako je moguće da on i dalje negira genocid a dobar dio stanovništva mu i dalje vjeruje?

Skandal je da on to jasno i glasno govori bez da ga iko poziva na odgovornost. U Njemačkoj postoji zakon, po kojem onaj ko negira holokaust, mora računati sa sudskim procesom. To se ne odnosi samo na političare, koji imaju posebnu odgovornost, već na svakog građanina. U tom smislu ja se pitam šta radi i o čemu razmišlja međunarodna zajednica kada visoki političar iz jednog entiteta tako nešto kaže. OHR bi se time morao pravno pozabaviti. Ne radi se samo o tome da se, zbog zločina u prošlosti, mora uputiti izvinjenje, već bi se moralo stalno izvinjavati što se protiv laži, koje se danas šire, ništa ne poduzima. Haški sud je zločin u Srebrenici nazvao genocidom ali presude Haškog suda ti političari ne uzimaju ozbiljno, čime nastaje jedna anarhična situacija.

Kako je moguće da holandska vlada zbog Srebrenice podnese ostavku a da u Srbiji i RS još uvijek postoje političari koji ne osjećaju odgovornost za Srebrenicu?

Reakciju holandske vlade i parlamenta smatram respektabilnom. Jako je poštujem, jer ko već želi da tako nešto uradi svojoj zemlji. Oni su povukli konsekvence i ponijeli su se tako, kako se mora ponijeti jedna pravna država. Srbija to ne radi i stoga se čudim da mi govorimo o pravnoj državi i proglašavamo Srbiju čak sigurnom zemljom u pogledu kandidatskog statusa. To se može uraditi na političkom planu ali onda mora postojati cilj da se radi na tome da se ukloni nepravda, koja se u Srbiji još uvijek prodaje pod okriljem pravne države. To bi morala biti jedna od tačaka političkih pregovora. I danas oni imaju listu ljudi koje optužuju za zločine i za koje vjeruju da ih mogu procesuirati, iako su u Hagu već vođeni odgovarajući procesi u kojima su oni oslobođeni. Nadležni iz Srbije su Europolu i Intepolu dali potjernice, kako bi ih uhapsili. Došlo je do hapšenja u Londonu, Austriji, sada u Švicarskoj jer mi na Zapadu, potpuno mehanički, obrađujemo Interpolove potjernice i naravno uopšte ne vodimo računa da je u Hagu o tome već sve odlučeno i da Srbija tu postupa protivno međunarodnom pravu i protivno pravilima ponašanja jedne pravne države.

Srbi svake godine u Kravici podsjećaju na 2.000 srpskih žrtava rata sa tog područja. Šta međunarodna zajednica zna o tome šta se dešavalo u okolnim srpskim selima?

Ime mjesta mi je poznato. Znam da postoje optužbe. Ne znam da su tamo ljudi vađeni iz masovnih grobnica. Ako je to zaista bilo tako, onda je to veoma žalosno. Međutim, neke stvari se moraju diferencirati. Pitanje je da li se tu radilo o borbama ili provođenju ideološki osmišljene i ciljane akcije usmjerene na istrebljenje druge strane, odnosno usmjerene na uništenje drugih ljudi. Meni nije poznato da je neko na isti način kao Srpska akademija nauka u Beogradu to pitanje sveo na naučni nivo, dakle da se ti Bosanci trebaju uništiti iz više razloga. Tako nešto od strane Sarajeva u odnosu Srba nije postojalo, nije bilo ni pomisli na to. Da je bilo borbi i da tugujemo za svakom žrtvom, to je potpuno jasno. Ali do sada nigdje nisam vido da je neko vidio ili dokazao da se, kada se govori o Kravici i cijelom tom području, radilo o političkoj namjeri s ciljem istrebljenja srpskog stanovništva.

Neki tvrde da je Srebrenica praktično žrtvovana od strane tadašnjeg bošnjačkog vrha. Šta Vi znate o tome?

Čuo sam o tome. Moguće je da se željelo napraviti deal, dakle da se sačuva Sarajevo i napravi razmjena. Ali bošnjačka strana to odbacuje. Naravno da se moglo desiti da je tada u nuždi rečeno, ako već znamo da ćemo izgubiti teritoriju, koju vojno nismo u stanju da zadržimo a pri tome znamo da nam međunarodna zajednica tu neće pomoći, onda moramo pokušati pregovorima spasiti što se spasiti može. Ali, po tom pitanju nemamo konkretnih odgovora.

Može li Njemačka nakon Srebrenice ponovo reći, ne želimo da se miješamo u situaciju na Balkanu s obzirom na našu prošlost?

Njemačka je naučila da ne može reći: "To se nas ne tiče, ne trebamo se miješati, jer smo sami u vrijeme nacizma tamo počinili užasne stvari, iako je tamo kuća u plamenu." Naučili smo da ne možemo odbaciti odgovornost narednih generacija i da moramo pomoći da se ugasi požar. I tako smo poslali Bundeswehr u mirovnu misiju u Bosnu, učestvovali u akcijama NATO-a kada je bilo u pitanju Kosovo i poslali vojnike u mirovnu i diplomate u civilnu misiju. Taj proces je sasvim sigurno pokrenut događajima na Balkanu. Ali u činjenici da političari treba da preventivno reaguju, kada su vidljive spoznaje da se nešto slično može dogoditi kako bi to spriječili, po tom pitanju se na žalost do sada nije puno toga promijenilo.