Povremeni sudski postupci protiv pobornika ustaške ikonografije u Hrvatskoj u pravilu nalikuju jedan drugom i djeluju poput svojevrsnog antiklimaksa. Kao takvi ostaju bez mnogo odjeka u javnosti, do naredne prilike za sličan formalni ogled sa zakonom. No jedan slučaj te vrste, krajem siječnja u Rijeci, izdvojio se po iskazu optuženika kojem je na koncu i dosuđena propisana novčana kazna. Riječ je bila o suđenju napadačima na sudionike riječkog antifašističkog protestnog skupa prošle jeseni. Naime, oni su se tad, pored fizičkog nasrtaja na jednog antifašističkog demonstranta, istaknuli i pokličima u slavu marionetske fašističke države u Drugom svjetskom ratu.

„Ne znam što znači 'Nezavisna država Hrvatska'. To je neka država koja je postojala prije, učio sam o tome iz povijesti. Ne znam ni što znači povik 'Za dom spremni', izjavio je dotični 25-godišnji napadač na antifašiste, kao što su s tog suđenja prenijeli hrvatski mediji. Pitanje o tome što je on zaista mogao u školi naučiti o NDH, izuzev ponekih osnovnih informacija, međutim, ostalo je zatim na margini javne pažnje. Vedrana Spajić Vrkaš, profesorica emerita na Odsjeku za pedagogiju zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, mišljenja je ponajprije kako je vrlo malo vjerojatno da optuženi u Rijeci zbilja ne poznaju simboličko i praktično značenje parola koje su izvikivali.

Učenje nije samo memoriranje

Kod njih je to značenje, po njezinu uvjerenju, groteskno izokrenuto i lišeno povijesne istine, te instrumentalizirano za verbalne i fizičke obračune s ljevičarima. To u Hrvatskoj već desetljećima nipošto nije izoliran, kao ni zanemariv ispad, ali nameće se dilema – je li možda naučeno baš u školi, makar neizravno, ili kroz određenu pasivnost sustava koji na ovu temu ne nudi mnogo više od nešto šturih podataka bez izričitijeg stava? „Ako je točno", kaže za DW ova analitičarka odgojno-obrazovnog sustava, „da je o tome 'učio iz povijesti', to ukazuje na sistemske propuste nastave povijesti i, općenito, odgoja i obrazovanja. Formalni kurikulum učenicima nudi plošne sadržaje lišene vrijednosnih i kontekstualnih rasprava."

Ona napominje da se udžbeničko "znanje", ono koje konstruiraju i kontroliraju strukture društvene, političke, gospodarske i kulturne moći, ne propituje ovakve delikatnije teme, ili barem ne ozbiljno, nego - memorira. Tu učenje nije interakcija u sklopu koje se suprotstavljaju različite perspektive i od učenika traži racionalna argumentacija stavova kako bi se postupno došlo do zajedničkog razumijevanja prošlosti. No bez učeničkih otvorenih komunikativnih interakcija, u kojima odmjeravaju svoje snage s drugima, formativnu ulogu preuzima skriveni kurikulum s kojim se škola ne može ili ne želi nositi, a odlučujući je za izgradnju "onog drugog svjetonazora".

Opasna biologizacija domoljublja

„Riječ je tad o sklopu folk-priča koje se njeguju u obitelji i prenose od strane 'značajnih drugih', uključujući nastavnike koji ponašanjem, komentarima i ocjenama daju na znanje učenicima da izvan službenog teksta postoji 'dublja' istina o svijetu koji ih okružuje", rekla nam je Vedrane Spajić Vrkaš, dodajući kako je u mnogim školama fokus na biologizaciji domoljublja. Učenici koji smatraju da je dobar hrvatski građanin onaj koji poštuje Ustav i zakone svoje zemlje, u manjini su. Također, jasno su odvojeni od učenika kojima je svetinja nacionalni identitet temeljen na krvi i podrijetlu, tradiciji, vjeri, i simbolima hrvatske državnosti.

U takvoj projekciji ustavne vrjednote, koje su dovele do samostalnosti i neovisnosti Hrvatske, uopće nisu ključni dio hrvatskog identiteta i domoljublja. Možemo li očekivati promjene na bolje? „Iskreno, ne znam. Stvari su otišle predaleko. Hrvatska je opasno polarizirana, a ne vidim da to ozbiljno brine vlast u ovoj zemlji. Stručnjaci i istraživači, koji bi imali što reći, povukli su se i zašutjeli prepuštajući javni prostor i institucije adrenalinskim propagatorima primordijalnog hrvatskog tisućljetnog sna", drži Spajić Vrkaš. Ali usto valja primijetiti i to da problem očito ne leži samo u školskom sustavu, pa čak ni dominantno baš u njemu, iako je to već znatno šira tema.

Skromno političko znanje mladih

No pritom, po našoj sugovornici, posrijedi su pojedinci i adrese potpuno neosvještene o regionalnom i globalnom kontekstu u kojemu se Hrvatska nalazi, pa i svi oni s njom. Nikola Baketa, politolog s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ) te istraživač mladih u RH, pak, za DW ističe kako je, prema istraživanjima koja je vodio ili u njima sudjelovao, političko znanje hrvatskih maturanata – prilično skromno. „Naravno, tu govorimo o razumijevanju temeljnih političkih pojmova, poznavanju ustavno-političkog ustrojstva te političkoj informiranosti, a ne znanju o Drugom svjetskom ratu na prostoru Republike Hrvatske. Međutim, svakako je indikativno", kaže on.

Osim toga, iz IDIZ-ova istraživanja 2021. godine vidljivo je kako se manje od 50 posto ispitanika slaže s tvrdnjom da u školi stječu adekvatna i dostatna znanja o Drugom svjetskom ratu. „Tako da i učenici", nastavlja Baketa, „prepoznaju da u svom obrazovanju ostaju uskraćeni za ove sadržaje. Nadalje, u većini tvrdnji vezanih uz stavove o Drugom svjetskom ratu više od trećine, a često i polovina, ispitanika zauzima poziciju da se niti slaže, niti ne slaže s njima."

Konačno, ovaj znanstvenik prenio nam je da su na IDIZ-u pretpostavili kako je za takav stav, tj. nezauzimanje jasne pozicije, jedan od razloga i - nedovoljna upućenost u ove teme.