Vim Venders je već mjesecima na turneji. U jesen prošle godine na festivalu u Torontu je predstavio igrani film „Submergence", koji je nedavno počeo da se prikazuje u SAD. Retrospektive i prikazivanje starih filmova u čitavom svijetu postali su režiserova svakodnevica. Na to dolaze radionice, književne večeri i izložbe. Sredinom aprila Venders je u Berlinu otvorio zajedničku izložbu sa japansko-švajcarskom umjetnicom Leikom Ikemurom. Za nekoliko dana, na filmskom festivalu u Kanu predstaviće svoj novi dokumentarni film „Papa Franja – čovjek od riječi".

Venders aktivan je kao mladić, a i izgleda mlađe od svoje 72 godine. Pronašao je vremena da publici u Kelnu predstavi restaurirano izdanje legendarnog djela o Berlinu. Film „Nebo nad Berlinom", za koje je na festivalu u Kanu 1987. nagrađen za najbolju režiju, svakako je jedan od njegovih najboljih i najpoznatijih filmova. To je jedan od razloga zašto je fondacija „Vim Venders" prošle godine odlučila da ga restaurira.

Ali, da li film, koji i nije toliko star uopšte treba da bude restauriran? „Zašto jedan film, samo zato što je star trideset godina, treba da izgleda 'istorijski' i da se takav prikazuje kao da je neka 'ofucana krpa'?", pita Venders: „Zašto film 'Nebo nad Berlinom" ne bi izgledao kao da je upravo snimljen?"

Istorija filma to zaslužuje

„Navikli smo da istorijski filmovi izgledaju staro", žali se režiser, „da imaju ogrebotine i rezove, da šume, da su slike uništene." Za njega je to „masakriranje istorije filma". Još prethodnih godina sa fondacijom „Vim Venders" je pokušavao da konzervira svoj opus u najboljem mogućem kvalitetu: „Istorija filma to zaslužuje, da filmovi budu prikazani što je ljepše moguće, posebno stari filmovi!"

On naravno zna da „mnogi ljudi filmove danas gledaju na računarima i na malim ekranima". Vim Venders nije neko ko se protivi novim tokovima. Aktivno je pratio prelazak iz analognog u digitalno doba, u pojedinom filmovima to je bila i tema. Pri tom je za snimanje koristio i novu digitalnu tehnologiju.

Užitak je bio u Kelnu pogledati svježe modernizovano izdanje filma. Ne samo zbog fenomenalnih crno-bijelih slika, za koje je bio odgovoran legendarni francuski direktor fotografije Anri Alekan, koje su dobile novi sjaj. „Nebo nad Berlinom" na bioskopskom platnu u tehnici 4K, digitalnom formatu posebno velike rezolucije, pokazuje jedan grad i jedan svijet, slika tako snažnih i bogatih da bi moglo da se radi i o novom filmu. „To je bio naš cilj", kazao je Venders.

Anegdote pred početak snimanja

Kelnskoj publici Venders je detaljno pričao o tome kako se radilo sa šest različitih istorijskih filmskih kopija iz 1987. godine i kako je izgledala njihova obrada. Publici je posebno zanimljivo bilo kada je ispričao nekoliko anegdota. Recimo kako je došao do američkog glumca Pitera Folka.

U to vrijeme, kazao je Venders, tražio je neko poznato lice za ulogu anđela koji je ponovo postao čovjek. Piter Folk je tih godina bio svjetski poznat kao inspektor „Kolumbo". Dva dana nakon što su se čuli telefonom, Piter „Kolumbo" Folk se pojavio na snimanju u Berlinu. Venders se i sam nasmijao kada je pričao kako je brzo uspio da dovede jednu takvu zvezdu.

Priču dva anđela, Damiela (Bruno Ganc) i Kasiela (Oto Sander) koja se kreću Berlinom i osluškuju misli ljudi koji ih ne vide, Vim Venders je povezao kao filmsku slagalicu koja i danas fascinira. Za današnjeg gledaoca je prije svega zanimljivo što se na platnu vidi grad koji danas izgleda potpuno drugačije. „Nebo nad Berlinom" je zato i dokument jednog vremena.

„Film je zaista stvorio i sam grad", kaže danas Venders. On se tada nakon osam godina provedenih u SAD vratio u Njemačku i „Nebo nad Berlinom" je trebalo da bude njegov prvi „njemački film" poslije dugo vremena.

Gotov scenario nije imao, samo veliku želju da film snimi u Berlinu i o njemu: „Berlin ima tu energiju, to se osjeća kada se tu dođe. Kada sam se vratio iz Amerike, jasno mi je bilo da postoji samo jedno mjesto gdje želim da budem i to je bio Berlin." U Berlinu mu je bila „poklonjena energija", kaže Venders. 

Snimanja planirana i u istočnom Berlinu

Film „Nebo nad Berlinom" tada – dvije godine prije pada Berlinskog zida – nije trebalo da bude sniman samo u zapadnom dijelu grada. Njegov prethodni film „Pariz, Teksas", prisjetio se režiser u Kelnu, bio je prikazivan u bioskopima i u istočnoevropskim zemljama, pa tako i u DDR, što u ono vrijeme nije bilo nešto što se podrazumijeva.

„Pariz, Teksas" je u istočnom Berlinu iz neshvatljivih razloga važio za anti-američki i subverzivan, i danas se čudi Venders. Tadašnji ministar kulture DDR Hans-Joahim Hofman čak je Vendersa ohrabrivao da jednom snimi film u Istočnoj Njemačkoj.

Toga se Venders sjetio i tražio je da se sastane sa ministrom. Ali kada je Hofman čuo da scenario ne postoji, euforija je naglo splasnula: „Scenario je kontrola, a ako nema scenarija znači da neko snima van kontrole", interpretira Venders reakciju ministra. Kada je na pitanje Hofmana o čemu se u filmu radi odgovorio da su glavni protagonisti dva anđela, ministar je preblijedio.

Ministar kulture protiv anđela

Hofman je dalje pitao da li su anđeli nevidljivi i da li mogu da prolaze kroz zidove – pa tako i kroz Berlinski zid? Venders je odgovorio: „Da, upravo to hoću da snimim!" To je bio kraj razgovora. Nekoliko scena je međutim ipak snimljeno u istočnom Berlinu, tajno. „Jedan prijatelj kamerman je to uradio za mene, filmske trake smo onda prokrijumčarili preko granice."

„Nebo nad Berlinom" je i danas dragocen film, ne samo zbog tehničkog majstorstva, kamere i predivnih slika. „Film prikazuje glavni grad Njemačke kako je nekada izgledao. Mlađa publika takav grad poznaje samo iz dokumentarnih filmova i istorijskih reportaža. Stariji gledaoci će ga se sjetiti i diviti mu se.

To da na bioskopskom platnu sada može da se vidi restauriran film nije dakle samo sreća za Vendersove obožavaoce i ljubitelje filma, već i za istoričare i ljude koje zanima to vrijeme i taj grad.