Iako nije utvrđen točan broj građana koji su u posljednjih nekoliko godina napustili Hrvatsku u potrazi za poslom, procjenjuje se da ih se samo u zemlje Europske unije tijekom 2013. i 2014. godine odselilo 50 tisuća. Podatak je to temeljen na izvješćima Europske komisije koja nisu pobrojala iseljenike u Australiju, Sjedinjene Države ili popularnu Kanadu. Za razliku od vremena komunističke Jugoslavije, demografski ugroženu Hrvatsku danas napuštaju visokoobrazovani ljudi koji u svojoj zemlji ne mogu dobiti posao ili jednostavno nemaju motivaciju raditi poslove za koje ne vjeruju da će im osigurati budućnost. Sve ih povezuje pesimizam, uvjerenje da neko bolje sutra u Hrvatskoj neće tako brzo svanuti, ali i ambicioznost.

Među brojnim mladima koji u najavi otvaranja njemačkih granica za hrvatsku ekonomsku emigraciju vide svoju priliku, izdvojili smo kolegu novinara Marka Nobila i Marijanu, bankaricu čije smo ime promijenili za potrebe ovog članka, budući da nadređene na poslu još nije obavijestila o svojim namjerama.

"Hrvatska ubija elan"

Naime, tridesetdvogodišnja Marijana je diplomirala na Ekonomskom fakultetu i ima stalan posao s redovitim primanjima, što se u Hrvatskoj smatra pravom srećom. No, ona od života očekuje više pa je počela pakirati kofere. Pozicija na trenutnom poslu joj je, kaže, zacementirana i na njemu bi mogla dočekati mirovinu. Ali ona želi da netko cijeni njezin rad te priželjkuje poslovno okruženje koje će je stimulirati da ulaže u profesionalna znanja i kompetencije, što sada, kaže, nije slučaj.

"Nije mi problem raditi koliko god treba, ali želim da se to vrednuje plaćom. Uz to, želim učiti i napredovati. Nisam postigla maksimum, s obzirom na znanje i iskustvo. Ne mogu reći da nazadujem, ali stojim na mjestu“, priča nam bankarica s budućom adresom u Frankfurtu na Majni: "Ovdje mi je posao dinamičan, svladala sam ga, ali mislim da mi se neće otvoriti nove i unosnije prilike. Imam dojam da bi to moglo funkcionirati dok imam elana, ali kada ga nestane, doći će faza nemarnosti i bit će mi svejedno.“

Marijana je uvjerena da bi u Hrvatskoj za nekoliko godina teško pronašla drugi posao koji će ju više zadovoljavati, a da je pri tome i uredno plaćen, pa je spremna na drastične promjene. Razmišljala je i o otvaranju vlastitog biznisa, ali odustala je zbog velikih financijskih troškova i loše poduzetničke klime: "Kako da ostavim posao koji mi donosi sigurnu plaću i otisnem se u nešto što je nesigurno u ovim uvjetima?"

Ne plaše se teškoga rada

Sportski novinar Marko Nobilo nakon ljeta planira krenuti put Berlina. Sa svojih 28 godina nakupio je gotovo desetljeće staža u nekoliko hrvatskih medija: "Radim posao koji želim raditi do kraja života. Ali kako je sustav posložen u Hrvatskoj, od njega mogu samo preživljavati. Želim da netko prepozna moje vještine i znanja i da ih vrednuje." Marko, baš kao i Marijana, ne misli da će se situacija u Hrvatskoj skoro poboljšati: "Ako ode 30 ili 40 tisuća mladih, onda znamo čemu to sve vodi." Njemačka je, dodaje, blizu; letovi avionom do Hrvatske su cjenovno prihvatljivi i, što je najvažnije, rodbina u Berlinu mu može pomoći da stane na vlastite noge. "Osim toga, Njemačka je simbol normalne države u kojoj možeš nešto postići ako vrijediš", objašnjava nam.

Marijana kaže da je dobro informirana o radu u Njemačkoj, budući da je njezin prijatelj koji je završio Fakultet elektrotehnike i računarstva ostavio potplaćeni posao u Hrvatskoj i postao gastarbajter. "Prijavio se za posao putem interneta. Kaže, što se tiče plaće, pogodnosti i mogućnosti napredovanja, prezadovoljan je. Rečeno mu je da mu Nijemci neće dati više, ali da će, ako ispuni postavljene ciljeve, sigurno dobiti dogovoreno. U godinu i pol rada prepoznat je njegov trud pa je i napredovao u poslu."

Zbog toga je Marijana krenula dodatno učiti njemački jezik kako bi u trenutku kada si nađe siguran posao mogla bez problema ostaviti sadašnje radno mjesto i započeti novi život. Ne zanosi se mišlju da bi u Njemačkoj odmah mogla raditi posao koji radi u Hrvatskoj, prvenstveno jer bi joj za to trebalo odlično poznavanje jezika, ali misli da bi unutar branše mogla naći točku s koje bi mogla krenuti." Jedino mi je važno da posao bude u skladu s mojim iskustvom i obrazovanjem. Ne bih išla prati prozore i brati povrće, ali nije mi problem krenuti s najniže razine svojeg 'faha'. Proći će vrijeme, naučit ću jezik i dokazat ću se."

S druge strane, Marko je spreman raditi bilo kakav posao: "Idem od nule. Dolazim u državu kao stranac i ne mogu tražiti privilegije koje ne zaslužujem. Ne bojim se ni fizičkog posla. Najvjerojatnije će mi rodbina pomoći pronaći posao u jednom hotelu. A dalje sve ovisi o meni i to je najbolje od svega. Vjerujem da će moje ambicije i kvaliteta biti prepoznati."

"Nijemci nisu temperamentni"

No kako naši sugovornici doživljavaju Nijemce? Marijana kaže da ih smatra hladnima i da nisu skloni temperamentnim druženjima na "balkanski način". Marko pak objašnjava da Nijemce doživljava onakvima kakvi bi ljudi trebali biti, ako žele nešto napraviti od sebe i života: "Smatram da su potpuno suprotni od Hrvata. Rade svoj posao na najbolji mogući način, a ne da ga samo odrade. To je zbog sustava koji je postavljen da možeš profitirati od dobrog rada."

Ni Marko ni Marijana nisu povjerovali pričama hrvatskih medija prema kojima iseljenici u Njemačkoj za godinu dana rada kupe stan, luksuznu limuzinu i postanu menadžeri tvrtki u kojima su se zaposlili. Ali imaju velika očekivanja i smatraju ih realnima. "Dovoljno sam normalan da znam da to nije istina. Sve su informacije dostupne s dva klika mišem. Takve me stvari ne impresioniraju", kaže Marko, dok Marijana naglašava da ne misli kako će u Njemačkoj manje raditi: "Realno i sada radim od jutra do večeri. A kada govorimo o privatnom životu i zabavi, to zavisi od osobe. Ne trebaju mi diskoteke i noćni izlasci." Marko pak očekuje da može živjeti od svojeg rada: "I da prvoga u mjesecu ne moram po džepovima tražiti dva eura za kavu. U Hrvatskoj radim posao iz snova od kojeg ne mogu živjeti i moram se krpati s poslovima koje radim sa strane. Želim posao od kojeg ću moći živjeti i ulagati u svoje daljnje školovanje."

Hans ili Mehmet?

Na uvriježeno mišljenje da se hrvatski iseljenici u inozemstvu druže pretežno s Hrvatima ili s ljudima iz država nastalih raspadom Jugoslavije, popularno zvanima "Jugošvabama", Marijana odmahuje rukom: "S obzirom na njemački temperament, sumnjam da ću se družiti s nekim Hansom ili nekom Grettom. Prije se vidim u društvu s Turcima ili obrazovanim gastarbajterima s područja bivše države." Marko svoje socijalno okruženje planira drugačije i ne namjerava se zatvoriti u hrvatske krugove: "Družit ću se sa strancima i domaćim ljudima. Imam svoje Hrvate u Hrvatskoj koji su mi udaljeni sat vremena leta.“

Oboje rezolutno zaključuju da im Hrvatska neće nedostajati. "Sada iz Zagreba putujem 200 kilometara do rodnog grada kako bih vidjela roditelje i taj trošak je veliko opterećenje na moju plaću. Kada budem u Njemačkoj neće mi biti problem letjeti sat i pol do Zagreba i otići do roditelja", planira Marijana. "Ako mi bude dovoljno dobro, mogu izvan Hrvatske živjeti zauvijek", dodaje Marko.