„Zašto nam ovo radite?” To se u pograničnom mjestu Tovarniku pita jedan mladi Sirijac. Zajedno s majkom i dvije sestre preko Turske, Grčke, Makedonije i Srbije došao je do Hrvatske. Sada sjedi pored ceste na 40 stupnjeva u hladu, s malo vode, hrane, bez nužnika i prije svega: bez informacija o tomu kako dalje. Hrvatske vlasti tisuće izbjeglica su danima pod neljudskim uvjetima držale u neizvjesnosti. Pomoć pruža samo nekoliko desetaka dragovoljaca, među njima i jedna spontana Facebook grupa iz Münchena kao i nekoliko žitelja Tovarnika.

Ide li se dalje u vlaku, autobusu ili pješice, na vlastitu ruku? Nitko ne zna. Odjednom dolazi vijest da autobusi voze prema Mađarskoj. Ili Sloveniji? Ljudi su iscrpljeni, prljavi. Djeca plaču, žene jadikuju, nevjerojatni uvjeti. Nemoćni policajci, koji čine sve kako ne bi morali upotrijebiti nasilje. Nemaju jasne naputke kako se ponašati. Policija i izbjeglice dijele vodu iz jednog crijeva za polijevanje koji služi kao izvor vode. Hrvatska država je kapitulirala. Azila nema. Umjesto toga izbjeglice se iskrcava na mađarskoj ili slovenskoj granici što nije nikakvo političko rješenje i vodi ka novim napetostima sa susjedima. Izbjeglice nije briga za te napetosti, oni samo žele vam iz ove klopke.

Ljudi kao politički pijuni

Kada je mladi Sirijac čuo da bi sada trebao biti upućen prema Mađarskoj, da je zajedno sa svojom obitelji postao predmet prepucavanja između balkanskih država, suze su mu navrle na oči. „Zašto to rade s nama?“, pita se uvijek iznova. Ja mu ne mogu odgovoriti na to pitanje isto kao ni djelatnica UNHCR-a ili bolničarka Crvenog križa. Satima izbjeglice stoje, guraju se u paničnom strahu da neće dobiti mjesto u nekom od autobusa ili u jedinom vlaku koji napušta stanicu u Tovarniku. On još ima novaca, može kupiti kartu za dalje, objašnjava očajnički mladi Sirijac. Kaže da ne traži ništa od Srba, Hrvata, Slovenaca ili Mađara nego da samo želi dalje prema Njemačkoj ili Nizozemskoj.

Je li to još uopće Europa?

Nekonzekventnost europskih političara, pomicanje izbjegličkih ruta, ignoriranje svih europskih pravila, sve to ne mogu objasniti ovom mladom čovjeku. Nisam siguran može li uopće itko. Nemoćan sam. Uvjeti ovdje u Tovarniku nemaju više veze s ljudskošću. Europa hitno treba neko rješenje jer sa srbijanske strane dolaze nove mase. Tisuće su na putu preko balkanske rute. „Zašto to činite s nama? Mi nismo životinje“, kaže jedan mladić i gura svoju majku u jedan red s iscrpljenim ljudima koji čekaju. Tovarnik je samo jedan od, u međuvremenu mnogih, divljih logora izniklih diljem Europe: Kos, Calais, Bruxelles, Berlin...To je sramotno. Je li to još uvijek moja zemlja Europa?