„Desetine hiljada ljudi sa Balkana danas dolazi u Njemačku gdje predaje zahtjev za azil – najčešće bez uspjeha. No, kako će se sada politika s tim nositi? Većina onih, koji iz jugoistočne Evrope dolaze u Njemačku, traži posao, a ne zaštitu od progona. Zbog toga vladajući demohrišćani traže da se sada i Albanija, Kosovo i Crna Gora proglase sigurnim zemljama porijekla. Tako se procedura za eventualno dobijanje azila građana tih zemalja skraćuje i olakšava protjerivanje. SPD to takođe podržava. Ali, koliko zaista sigurno žive ljudi u tim zemljama?“, pita se minhenski dnevnik Ziddojče cajtung (Sueddeutsche Zeitung) i pravi mali pregled stanja u tim državama.

Albanija

„U Albaniji danas, za razliku od vremena komunističke diktature, niko nije politički progonjen. Ali, državi pak ne polazi za rukom da zaštiti svoje građane. Naprimjer, zvanično objašnjenje je da krvna osveta više ne postoji. Ali, činjenica je da hiljadama mladih Albanaca prijeti smrt po srednjevjekovnom pravu tzv. Kanunu. Kanun obavezuje na gostoprimstvo, reguliše vlasničke odnose ali i daje pravo na krvnu osvetu. Organizacije za zaštitu ljudskih prava govore o brojki od 1.500 mladih Albanaca, kojima prijeti smrt zbog razmirica u koje su njihove porodice generacijama upletene. Nacionalni komitet za pomirenje u Albaniji govori da je od 1991. do danas zbog krvne osvete 10.000 ljdui izgubilo život. Kanunom se takođe ženama ne priznaju gotovo nikakva prava. Nasilje u porodici gotovo da nikada ne dobije sudski epilog a shodno tome žene nemaju skoro nikakvu zaštitu“, piše ugledni dnevnik iz Minhena.

Kosovo

„Zemlja koja broji 1,8 miliona stanovnika je loše rukovođena, korumpirana i poligon organizovanog kriminala. No, glavni problem ove mlade zemlje je ogromna stopa nezaposlenosti. Više od polovine mladih na Kosovu ne može da nađe posao. Ekonomska bijeda natjerala je destine hiljada na put u Njemačku, jer su ranije dobili pogrešne informacije kako ih u Njemačkoj čeka tzv. ekonomski azil – a mnogi na Kosovu su povjerovali u to“, piše Ziddojče cajtung i napominje da su Romi i na Kosovu diskriminsani kao i ranije.

Crna Gora

„Zemlja kandidatkinja za ulazak u EU svakako nije primjer evropske demokratije. Klan oko premijera Mila Đukanovića vlada ovom zemljom na korumpiran i često nedemokratski način. Napadi na kritčki nastrojene medije nisu rijetkost, kao što je slučaj sa Vijestima i Danom naprimjer. Ali, ova zemlja koja broji 620.000 stanovnika nije ratom zahvaćeno područje a nema ni sistematskog progona ni iz političkih a ni iz etničkih razloga. Tako da to za organizacije poput Amnesti internešenela (AI) ili Hjuman rajts voča (HRW) nije tema ili je zapravo sporedna tema. Ali, ipak situacija u toj zemlji, u kojoj živi 16.000 izbjeglica je u svakom slučaju teška. Oko 3.000 izbjeglih iz tada ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine i Hrvatske kao i 4.000 Roma koji su 1999. zbog rata na Kosovu došli u Crnu Goru su kasno i nedovoljno stambeno zbrinuti. Crna Gora jeste izgradila nekoliko stotina kuća i stanova, mahom novcem Evropske unije, ali mnoge izbjeglice ni danas, više od jedne i po decenije od kako su došli u Crnu Goru nisu dobili dokumente“, piše minhenski dnevnik Ziddojče cajtung.

"Rijetko dobrodošli"

Isti list u tekstu pod naslovom „Rijetko dobrodošli“ piše: „Samo je jedna uspjela. Ili samo jedan? Bilo kako bilo, u pitanju je samo jedna osoba od tačno 21.878 zahtjeva za azil državljana Srbije koje je u protekloj godini obradila njemačka Savezna služba za migracije i izbjeglice, koja je po Ženevskoj konvenciji ostvarila pravo da ostane u Njemačkoj kao izbjeglica zbog straha od progona u sopstvenoj zemlji. Za drugih 17 ova služba je odredila tzv. supsidijarnu zaštitu; a to znači da oni mogu da ostanu jer im u slučaju povratka u matičnu zemlju prijeti opasnost od poniženja i neljudskog tretmana. 25 drugih državljana Srbije dobilo je dozvolu boravka iz humanitarnih razloga, najčešće zbog bolesti“, piše Ziddojče cajtung i zaključuje kako su šanse za azil u Njemačkoj za građane Srbije „veoma male“.

"Đevđelija simbol nemoći"

Tagescajtung (Tageszeitung) iz Berlina u tekstu pod naslovom „Đevđelija, simbol nemoći“ piše o tome kroz šta sve prolaze izbjeglice koje pokušavaju preko Makedonije i Srbije da se domognu EU. „Đevđelija je simbol očaja izbjeglica ali i nemoći lokalnih vlasti na Balkanu. Od prije nekoliko dana borba za mjesto u vozu u pravcu Srbije postala je pravilo: sa noževima i motkama u rukama mjesto dobijaju samo najsnažniji, djecu ubacuju kroz prozore a ako roditelji ne uspiju da se ukrcaju onda ih ponovo izbacuju napolje. Plač, suze...

Kad dođu u Srbiju izmučene izbjeglice traže smještaj u kampu u blizini Preševa. Tamo bivaju medicinski zbrinuti, dobijaju hranu i vodu. Neki se registruju kao azilanti a neki nastavljaju dalje u pravcu Mađarske. Među izbjeglicama se širi priča o tome kako će Mađarska graditi zid, pa onda žele što je prije moguće da se dokopaju granice – prije nego što bude kasno. Takođe je i to razlog za ovaj pojačani talas izbjeglica u ovom trenutku, a krijumčari šire paniku kako bi kasirali što više novca. Sljedeća stanica izbjeglica je Beograd. Tamo se vidi ljudska bijeda kao i iz vremena nedavnih ratova na Balkanu. Mnogi spavaju u parkovima, pod šatorima ili na travi... (...) Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije je saopštilo da je 90.000 izbjeglica u prvoj polovini ove godine prošlo kroz Srbiju. Srbija i Makedonija bilježe visoku stopu nezaposlenosti, od 40 odnosno 30 odsto i takođe veoma duboku društvenu bijedu. Tako da bez velike pomoći UNHCR-a i i Evropske unije situacija bi lako mogla da izmakne kontroli. (...)

Ali, šta će se dogoditi kada jednom bude izgrađen 'Mađarski zid'? Prvo će, prema mišljenju eksperata doći do zastoja u kretanju izbjeglica i to u Srbiji. Onda će doći do kopanja tunela, pravljenja rupa u zaštitnoj ogradi na više različitih mjesta... Izbjeglice će onda pokušavati da se prebace skupljim rutama preko Bosne i Hercegovine i Hrvatske ili preko Bugarske i Rumunije. A nema tog zida koji može da se odupre ljudskom očaju“, zaključuje Tagescajtung iz Berlina.