"Neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj". Tako glasi moto realne politike. Iran je stoga morao da se nađe na listi gostiju, kada su predstavnici 60 zemalja u Briselu razgovarali o daljim koracima protiv tzv. "Islamske države" (IS). Jer i Iran se bori protiv IS-a. Navodno u toj borbi koristi i borbene avione. SAD su potvrdile izvještaje o tome, dok je Iran to demantirao. To međutim ukazuje na sljedeće: u živom pijesku Srednjeg istoka nije sve baš tako, kao što moto realne politike sugerira. Jer neprijatelj mog neprijatelja vrlo brzo postaje neprijatelj mog prijatelja.

U konkretnom slučaju stvari izgledaju ovako: Iran sa SAD, Zapadom i cijelom međunarodnom zajednicom dijeli neprijatelja "Islamsku državu". "Islamska država" je i neprijatelj američkih saveznika Izraela i Saudijske Arabije. Iran je istovremeno prijatelj neprijatelja. Konkretno: sirijski predsjednik Bašar el-Asad se zahvaljujući ruskoj i iranskoj pomoći i dalje održava na vlasti u ratu koji traje već godinama. Ponekad i prijatelji postanu neprijatelji. Avioni, kojima je Iran napao položaje IS-a, su američke proizvodnje. Fantom F4 je isporučen Iranu, kada je tamo na vlasti bio šah, koji je opet bio prijatelj sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Iran cementira uticaj u Iraku

Puno toga govori u prilog činjenici da je Iran zaista upotrijebio borbene avione u cilju suzbijanja džihadističke paravojske. Već godinama Teheran širi svoj uticaj u Iraku. Iranska Revolucionarna garda raspolaže specijalnom jedinicom za operacije u inostranstvu pod nazivom Al-Kuds brigade. Njihov komandant se ovog ljeta fotografisao u Iraku. Razlozi za iranski angažman su očiti. Napredovanje IS-a ugrožava uticaj Irana u Iraku. Osim toga, ratnici "Islamske države" su prijetnja glavnim šiitskim svetištima, koje bi mogli da unište. Za Iran, kojim dominiraju upravo šiiti, to je horor-scenario. Nakon što je IS pregazio Mosul - drugi po veličini grad u Iraku, potrajalo je dva mjeseca dok SAD nije uputila pomoć svojim saveznicima - u vidu zračnih napada. Irance nije trebalo dugo moliti. Brzo slanje oružja i vojnih savjetnika, u trenutku najveće potrebe, cementiralo je uticaj Teherana u regionu.

Svi putevi vode preko Irana

Američki predsjednik Barack Obama je spoznao da na Srednjem Istoku svi putevi vode ka Iranu i da ga nijedan ne mimoilazi, ako se u vidu imaju brojna krizna žarišta, relativna stabilnost i uticaj Teherana na susjedne zemlje. Sredinom oktobra je Obama napisao svoje četvrto pismo vrhovnom vođi, ajatolahu Hameneiju. U pismu je Obama podvukao da zračni napadi nemaju za cilj da oslabe poziciju Teherana, niti poziciju iranskog saveznika Bašara el Asada. Američki predsjednik je čak u izgled stavio zajedničku saradnju u borbi protiv "Islamske države".

Ta saradnja je međutim bila uslovljena ili se povezivala sa sporazumom o iranskom atomskom programu. No, krajem novembra nije došlo do sporazuma. Unutrašnjo-političke blokade u Wašingtonu i Teheranu bile su prevelike. Konzervativni hardlajneri u Teheranu spriječili su okretanje prema SAD. I obrnuto, američki sokolovi - tvrdolinijaši žele u svojoj zemlji ali i kod saveznika kao što su Izrael i Saudijska Arabija da se na Iran gleda kao na izolovanog pariju, koji je prijetnja svjetskom miru.

Iranska vlada puna američkih apsolvenata

I tako trenutno postoje dvije paralelne vojne kampanje protiv radikalne organizacije "Islamska država". Jednu vodi Iran, drugu SAD i njeni saveznici. Obje strane polažu veliku pažnju na to da se naglasi da između njih nema nikakve saradnje i dogovora. Ali moglo bi se pretpostaviti da iza kulisa Bagdad posreduje između ove dvije strane. One do sada nisu došle u sukob na iračkim ratištima. To međutim nije dovoljno.

Srednji istok je previše važan i premalo stabilan da ključni igrači ne bi trebalo da razgovaraju jedni s drugima. Vrijeme je da se Iran pokrene i fundamentalističkim tvrdolinijašima u sopstvenoj zemlji pokaže granice. Za to je potrebno da djeluje ajatolah Hameneji, koji ne pokazuje baš da je spreman za to. U kabinetu opet sjede i oni iranski političari, koji u SAD ne vide najvećeg sotonu. Ironija sudbine je da je čak sedam ministara iranske vlade studiralo na elitnim američkim univerzitetima. Ni u jednoj vladi na svijetu, izuzev američkoj, ne sjedi više (bivših) američkih apsolvenata.