To je jednostavno, nažalost veoma jednostavno: u borbi, izbornoj borbi za novi ustav turski predsjednik puca na sve strane: vrijeđa, polemiše, napada bez mjere, nepristojno i bez ikakve diplomatske uzdržanosti - njemačku kancelarku, cijelu Njemačku, Holandiju, EU, Evropljane u cjelini. A u pozadini njegovi ministri aplaudiraju i skandiraju na istu melodiju u kakofoniji optužbi i agresivnih insinuacija. Nema dana da Erdogan ponovo nešto ne lupi i svjesno uvrijedi druge političare i druge zemlje. U tome ga ni Donad Tramp ne može prevazići sa svojim tvitovima.

A reakcije? Najviše njih se pravi da ne čuje. Jedni provokantne tirade objašnjavaju Erdoganovom slabošću. Drugi pak kažu kako se treba nadati da će se sa završetkom kampanje odnosi ponovo normalizovati. A treći opet da je diplomatska suzdržanost jedina prava forma umjerenog reagovanja. I zbog toga, a na nezadovoljstvo naroda, dolazi samo rijetko do žestokih verbalno izraženih stavova. U izražavanju jasnog stava prednjači njemačka kancelarka Angela Merkel koja je na kraju krajeva izrazila solidarnost sa Holandijom. No, ovdje bismo bili zahvalni da saznamo da li će njemačka vlada na duže staze da dozvoli fašistička i nacistička poređenja. 

Bilo bi dobro da Turci kažu NE

Od Evropske unije, u koju Erdogan još uvijek želi, iz predostrožnosti se ne čuje ama baš ništa. Dobro, ne živi u svim zemljama EU toliko Turaka kao što je slučaj sa Njemačkom, Holandijom, Austrijom ili Francuskom, u kojima dijelom živi već treća i četvrta generacija. Ali, iz Brisela se barem očekivala retorička podrška napadnutim zemljama. Bilo kako bilo Evropski parlament će vjerovatno odlučiti da obustavi pregovore o priključivanju s Turskom, ali ovi pregovori su u stvarnosti nepostojeći i praktično već odavno obustavljeni. Tako da se na status kvo ništa neće promijeniti. Turska pak želi brzo (ponekad i ne baš) u EU. A Evropska unija pregovara da bi pregovarala - ni o čemu, kako bi omogućila pristupanje. No, rado bi čovjek čuo jednu zajedničku solidarnu reakciju na ove napade.

Erdogan provocira kako dolikuje slabiću. On krši diplomatska pravila. A sve to s ciljem da od jedne sekularne republike napravi orijentalnu despotiju. On se nada da će Turci stati iza njega i njegovih ispada. Samo, bilo bi dobro (iako se ne može vjerovati anketama) da Turci kažu "Ne!" Erdoganovom zahtjevu za više vlasti, njegovoj predsjedničkoj diktaturi. To bi bilo dobro za Tursku, za Turke i za EU.

No odnosi između zemlje na Bosforu i Evropljana, a posebno Nijemaca, neće se tako brzo ponovo smiriti. Jer, Erdoganovi ispadi bacaju jedno zasljepljujuće svjetlo na možda ne tako snažnog čovjeka u Ankari. I ko uopšte želi nešto da ima sa tim predsjednikom i njegovim političkim ponašanjem nakon referenduma? Erdogan to osjeća i već koketira s mogućim novim strateškim partnerima. Ali, Evropska unija mora hitno da odluči da li će ipak da izađe sa zajedničkim stavom u odnosu na Erdogana, umjesto da rije njuškom po više ne tako diplomatskom parketu.