Ni na Kosovu ni u Albaniji a isto tako ni u Srbiji, Bosni i Hercegovini ili Makedoniji ne vlada rat, glad ili mučenje. Više od desetljeća i pol, zemlje nastale nakon raspada bivše Jugoslavije i njihovi susjedi žive u miru. Hrvatska i Slovenija su štoviše, postale članicama Europske unije. EU perspektivu već godinama ima i većina ostalih zemalja ovog dijela Europe.

Dakle, ovdje vlada stanje koje se ne može usporediti sa stanjem u Siriji, Iraku ili Afganistanu gdje građani svakodnevno ginu zbog borbi i terorizma. Unatoč tomu, ogroman broj stanovnika Balkana napušta svoje domove kako bi u Njemačkoj zatražili azil. Oni bježe od siromaštva i pomanjkanja životnih perspektiva. Razočarani i frustrirani političkim i gospodarskim statusom quo u svojim domovinama. I za to najveću krivnju snose balkanske političke elite.

Protraćena pomoć EU-a

Milijarde iz Bruxellesa nisu dale uzlet političkom i gospodarskom razvoju. I EU perspektiva baš ne utječe na pretjeranu agilnost političara kada su reforme u pitanju. Zašto i bi? Jer toliko dugo dok EU novac teče a dotične zemlje nisu u sastavu Europske unije, lokalni političari se ne moraju nikom opravdavati i mogu opušteno uživati u svojim sinekurama.

U zemljama zapadnog Balkana stopa nezaposlenosti u posljednja dva desetljeća leži između 20 i 50 posto. U Bosni i Hercegovini je preko 60 posto mladih bez zaposlenja. Čak i dobro obrazovani mladi akademci teško dolaze do posla. Jer nepotizam i korupcija uništavaju svaki izgled na adekvatno radno mjesto. Način na koji su se političke elite raširile u društvu poprima znakove epidemije. Politika je, mada indirektno, najveći poslodavac: tko će zasjesti na mjesto direktora ili portira odlučuje politička garnitura na vlasti. Kvalifikacija ili stupanj obrazovanja ne igraju nikakvu ulogu.

S obzirom na ovakve uvjete, nije ni čudo da se širi rezignacija. Stranačku knjižicu mnogi posjeduju ne kako bi konstruktivno utjecali na politički život nego kako bi si povećali izglede na zaposlenje. U Makedoniji, Kosovu i Albaniji je više od polovine dobro obrazovanih mladih izrazilo želju za iseljavanjem.

Nedostaje socijalna infrastruktura

Problem je i u tomu što se nakon propasti starih sustava nije investiralo u socijalnu infrastrukturu, na primjer u funkcionirajuće zdravstvo. To najviše pogađa upravo Rome koji i na Balkanu stoje na najnižoj socijalnoj ljestvici. Njih se ne diskriminira samo po etničkoj osnovi nego oni najviše pate od implozije socijalnih struktura. Vrlo često si, zbog nedostatka zdravstvenog osiguranja, ne mogu priuštiti odlazak liječniku. Romi dolaze u Njemačku zato jer je novac koji dobivaju kada se nađu u postupku priznavanja azila za njih veliki poticaj. Osim toga im u Njemačkoj na raspolaganju stoji besplatna liječnička pomoć.

U međuvremenu su se autokratske strukture u mnogim zemljama zapadnog Balkana dodatno učvrstile. Na primjer u Crnoj Gori koja je već više od dva desetljeća čvrsto u rukama klana premijera Đukanovića. Ili Makedoniji gdje desno-konzervativna vlada stoji pod optužbom da masovno prisluškuje građane i upućuje prijetnje smrću neovisnim novinarima i medijima.

Autoritarne strukture

Slične prilike vladaju i na Kosovu koje je od svog proglašenja neovisnosti 2008. de facto područje pod nadležnošću EU-a. No unatoč višegodišnjem prisustvu Eulexa, misije koja bi trebala učvrstiti pravni poredak, korupcija i uska povezanost političkih i mafijaških struktura karakteriziraju društveni krajobraz. Mnogi parlamentarni zastupnici i političari su pronikli iz Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) koja je, prema izvješćima posebnog izvjestitelja Vijeća Europe Dicka Martyja, umiješana u mnoge ratne zločine poput smaknuća i otmica.

U multinacionalnoj državi Bosni i Hercegovini političari i dvadeset godina nakon rata igraju isključivo na nacionalnu kartu. Umjesto da se uhvate ukoštac s prijeko potrebnim političkim i gospodarskim reformama. Polovica mladih želi napustiti zemlju. Sve manji broj mladih se odlučuje na osnivanje vlastite obitelji. Pogubni trend u zemlji koja ionako muku muči s natalitetom.

EU može i mora izvršiti pritisak

Spora preobrazba u demokratska i pravna društva zemalja Balkana u Bruxellesu, što je i razumljivo, izaziva frustracije. EU se ionako usredotočio na krizna žarišta poput Ukrajine ili Grčke. No možda masovni egzodus stanovnika Balkana ponovno ovu regiju povuče u središte pozornosti. Bilo bi dobro kada bi se Bruxelles malo više pozabavio reformskim zastojem u svom dvorištu. Ako treba, tu i tamo, zatvoriti slavinu iz koje curi pomoć.

No političari na Balkanu i dalje svojom arogancijom proigravaju najvažniji društveni kapital. Jer što će dulje trajati egzodus mladih i sposobnih, to će biti manje onih koji će se u zemlji angažirati za društvene promjene. Za tamošnje političke elite je to jedna vrlo komotna situacija. No za društva kojima su oni na čelu ovaj proces predstavlja katastrofu. Iako na Balkanu ne vlada rat, glad ili teror: i beznađe može postati diktatura od koje čovjek želi pobjeći.