Na strmoj krivini u obliku slova "U" na padinama planina iznad Sarajeva je kraj puta. Vozač odbija da dalje vozi svoj taksi uz neasfaltiranu sporednu cestu. „Tamo vas ne bi odveo nijedan drugi taksi“, objašnjava gotovo izvinjavajući se svojim putnicima dok izlaze iz vozila kako bi ostatak puta prešli pješice. Razlog: Tamo gore nalazi se naselje u kojem žive isključivo pripadnici romske manjine.

To je paralelni, čak i sjenoviti svijet. Smeće i otpad, kud god se pogleda. Automobilski olupine, zahrđale mašine za pranje veša, truli madraci. Ruševine kuća i nedovršene građevine, a između njih lutaju psi. U ovom malom naselju, čije su kuće nekada izgrađene uz pomoć općinskih sredstava, a koje je odavno postalo tzv. "No-go zona", živi između 100 i 200 Roma. Tačan broj niko ne zna.

Najveća manjina u BiH

Jedna od njih je Selvije Kindaj. Ima 30 godina i već šestoro djece. Njen partner je nekoliko mjeseci živio u Njemačkoj, a zatim se vratio u Bosnu i Hercegovinu. S djecom, postavljenom kao orgulje, stoje ispred svoje kuće. Zapravo, to je više gradilište nego kuća. Sve djeluje privremeno, haotično i nedovršeno. Oni gostima iz Njemačke opisuju svoju situaciju, nadajući se prije svega finansijskoj pomoći.

U Bosni i Hercegovini, dijelu bivše Jugoslavije, živi 3,2 miliona ljudi. Zvanično je priznata 17 nacionalnih manjina, među kojima su i Nijemci. Ali, daleko najveća manjina su Romi. Njihovi pripadnici su često slabo obrazovani. Mnogi od njih ne znaju ni čitati ni pisati.

Od 2015. godine u ovoj maloj balkanskoj zemlji na snazi je kontroverzni zakon o prijavljivanju prebivališta. To najviše pogađa Rome, ali ne samo njih. Naime, ako živite u nelegalno izgrađenoj ili nezvanično odobrenoj zgradi, može vam biti odbijen zahtjev za prijavu prebivališta. Prema procjenama Zlatana Begića, pravnika sa Univerziteta u Tuzli, u Sarajevu, gradu sa oko 300.000 stanovnika, živi 60.000 ljudi koji nisu prijavljeni na adresi na kojoj borave.

Prebivalište?

Jedan od razloga je taj što više od 15.000 kuća nije obnovljeno nakon rata u Bosni od 1992. do 1995. godine. Druge kuće su ilegalno izgrađene. Prema nevladinim organizacijama, vlasti u Bosni i Hercegovini mogu odbiti izdavanje prijave prebivališta ako podnosilac zahtjeva ne dostavi dokaz o vlasništvu ili ovjeren važeći ugovor o najmu. To znači: bez prijave prebivališta – nema lične karte.

Pomoći želi udruženje „Pharos“ – nazvano po svjetioniku iz antičkog Aleksandrije. Njega podržava uglavnom Diakoničarski rad u Württembergu. Ingrid Halbritter, već 25 godina živi i radi u Bosni i Hercegovini i vodi to udruženje na licu mjesta. Zajedno sa svoje tri kolegice, 58-godišnjakinja prvenstveno savjetuje pripadnike romske manjine, prati ih na sastanke sa vlastima i pruža im podršku i pomoć.

„Mnogi od njih uopće ne znaju svoja prava – također i zato što često ne znaju čitati ni pisati“, rekla je za Evangelische Pressedienst (epd). „Ali ko nije prijavljen i nema ličnu kartu, službeno ne postoji. Želimo ove ljude učiniti vidljivima.“ Udruženje se zalaže za promjenu zakona o prijavi prebivališta.

Ali, ima i priča o uspjehu koje donose nadu, kaže volonterka. Jedna takva priča o uspjehu je i ona Selvije Kindaj, 30-godišnje majke šestoro djece iz naselja iznad Sarajeva. Zahvaljujući podršci udruženja Pharos, prije nekoliko mjeseci dobila je svoju zvaničnu potvrdu o prijavi prebivališta i time svoju ličnu kartu. I: Troje od njezinih šestoro djece sada pohađa školu.

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu