Za početak, mala digresija iz davnog vremena. Došao sam studirati u Berlin 1983. godine, kada je to još bio grad podijeljen zidom. Prilikom studija politologije nudili su se seminari pod nazivom: "Kritička solidarnost sa SU". Gdje je SU bila skraćenica za bivši Sovjetski Savez. Može li ovo biti istina? Nije li upravo Zid koji se prostirao kroz današnji glavni grad bio vrlo dobar primjer koliko je ruska ili tadašnja sovjetska politika bila nemilosrdna?

No morao sam brzo naučiti: neprijatelj mnogim ljevičarima u Njemačkoj nije Moskva, već Washington. Odatle su vođeni strašni ratovi u Vijetnamu te u Srednjoj i Latinskoj Americi. Sovjetskom Savezu je to bilo strano. I nije li Crvena armija oslobodila Auschwitz? U svakom slučaju, agresivno političko ponašanje Istoka i Zapada doživljavani su vrlo različito.

Promjena kroz zbližavanje

Maksima prevladavajuće (u početku zapadnonjemačke) politike bila je ono što se nazivalo politikom popuštanja. "Promjena kroz približavanje", tako je to nazvao socijaldemokrata Egon Bahr. Da ne bi bio pogrešno shvaćen: Ispravno je bilo tražiti razgovore s bivšim ratnim neprijateljem na Istoku, sklapati sporazume - prije svega kako bi se poboljšao položaj sunarodnjaka istočno od Željezne zavjese, u DDR-u.

Politika njemačkog kancelara Willyja Brandta, kojoj su se u početku žestoko protivili konzervativci, postigla je mnogo u ranim 1970-ima. Ovaj pristup kasnije su usvojili Brandtovi nasljednici Helmut Schmidt i Helmut Kohl. Ali kada je Schmidt početkom 1980-ih čvrsto stajao iza odluke o Dvostrukom zaključku NATO-a, odnosno ponude daljnjih pregovora o kontroli naoružanja s Istokom i istodobnog raketnog naoružanja na Zapadu, izgubio je potporu svoje stranke, SPD-a.

Mirovni pokret, moćan i jak među mladima u tadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj, jurišao je protiv ovog plana. Prosvjed je kulminirao sloganom "Izađite iz NATO-a,  direktno u zabavu". O potencijalnoj prijetnji iz Moskve se daleko manje moglo čuti.

Gorbačov, miljenik Nijemaca

Kasnije, u vezi sa njemačkim ponovnim ujedinjenjem, sovjetski lider Mihail Gorbačov bio je miljenik Nijemaca. Mnogo manje pljeska dobio je tadašnji američki predsjednik George Bush, koji je bio prvi šef neke države pobjednice u Drugom svjetskom ratu koji je pristao na ponovno ujedinjenje. Sve do sredine 1990-ih, brojni ruski vojnici tiho su se povukli s teritorija bivšeg DDR-a. 

Europa, u sred nje ujedinjena Njemačka, slavila je pobjedu u Hladnom ratu. NATO i EU proširili su se na istok ne razmišljajući puno o reakcijama u Moskvi. Tržišna ekonomija i demokracija će to popraviti – tako je glasio duh vremena. I zaista Europljani iz Srednjeistočne Europe nisu željeli ništa više nego da konačno pripadaju bogatim klubovima Zapada, nakon što se Varšavski pakt raspao 1991. i nakon što su izborili slobodu od Moskve. To je bilo i jest njihovo pravo.

Izborna pobjeda sa jednim „Ne" američkom ratu

Godine 2002., tadašnji kancelar Gerhard Schröder, do danas blizak Putinov prijatelj, nakon u početku loše podrške koju je imao u ispitivanjima javnog mnijenja, iznenađujuće je uspio biti reizabran za kancelara, prije svega zahvaljujući posebno jednom pitanju u kampanji: njegovim „Ne" sudjelovanju Njemačke u napadu na Irak pod vodstvom SAD-a. Kako se kasnije pokazalo, ovaj rat je zapravo zaista bio opravdan lažima, ali teško je zamisliti da bi jasan njemački stav o ruskim vojnim akcijama imao takav učinak u Njemačkoj.

Njemačka je i nakon toga ostala pri svom kursu prema Moskvi, koji datira još iz vremena politike popuštanja: razgovarati gdje god je to moguće, i poslovno. Plinovod Sjeverni tok 2 u Baltičkom moru godinama je predmet žestokih kritika, ne samo u SAD-u nego i u Europi. Ipak, njemačka se politika držala toga, unatoč upozorenju da ne pravi sebe ovisnom o ruskom plinu.

Kancelarka Angela Merkel dugo je odbacivala svaku kritiku na račun toga istaknuvši da je riječ o "čisto privatnoj poslovnoj stvari". Ovo je formulacija koju je u decembru usvojio i njezin nasljednik Olaf Scholz. Prije toga, 2013. godine, akcije prisluškivanja američke tajne službe NSA bile su – s pravom – sedmicama dominantna tema u Njemačkoj. Čak je i mobitel Angele Merkel bio špijuniran. Moskovski hibridni rat, dezinformacije i politička ubojstva od strane ruskih obavještajnih službi na Zapadu nisu ni približno toliko razbjesnili Nijemce.

Putinov rat

Vjerojatno je to mješavina koristi i ravnodušnosti: s Rusijom se bolje ne petljati – preblizu je našem pragu. Sve se to mora promijeniti i to će se na strašan način i dogoditi. Čini se da je njemačka vlada to barem shvatila. Sjeverni tok 2 zasad ne ide u pogon, kancelar Scholz događaje naziva onim što jesu: "Putinov rat". I govori o strašnom danu za Ukrajinu. Za cijelu Europu. Jer to nije događaj koji je dalek, već utječe i na nas do srži.

Ostaje se pri tome da Njemačka duguje toj zemlji s obzirom na brojne milione ruskih vojnika i civila koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu. Tačnije: ruskom narodu. Ali ne i njegovom vladaru, kojeg je napustio zdrav razum i koji očito ima na umu potpuno novi poredak u Europi, kojim dominira Rusija. Zapad sada mora zajedno stati protiv agresora. Jer ništa drugo nije Vladimir Putin.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu