Staro drvo na ulazu u kampus Američkog univerziteta u Bejrutu je za mnoge mjesto sastajanja. I Palestinac Qaes Said tamo se nalazi sa prijateljima. Kao Sirijac on u Bejrutu nije pustio tako čvrsto korijenje kao ovo drvo, pa ipak energično kaže: "Ja sada živim ovdje. Pomirio sam se sa činjenicom da se neću vratiti u Siriju."

Ovaj 32-godišnjak učestvuje u diskusiji na temu: "Sirijski povratnici", koja se održava na Issam-Fares-Institutu. To je u Libanu jako virulentna tema. Nedavno je libanska vlada objavila dekret po kojem Sirijci, koji su nakon aprila 2019. došli u Liban, mogu biti deportirani natrag - svejedno koje im opasnosti prijetile u domovini. Pored toga, libanske vlasti  jednom mjesečno organiziraju autobus, koji dobrovoljne povratnike vozi do granice sa Sirijom.

"Pritisak na sirijske izbjeglice u Libanu je veliki. Ne osuđujem nikoga, ko se odluči na dobrovoljni povratak. Ti ljudi obično imaju privatne razloge", kaže Qaes Said, koji ne želi da kaže svoje pravo ime. Za njega povratak nije opcija. Prije pet godina je posve legalno ušao u Liban, a godinu dana nakon toga uspio je dovesti majku i sestru. Na početku su živjeli u stanu sa dvije sobe na jugu Bejruta, ali njegova sestra je sada u Kanadi. 2017. dobila je stipendiju za studij. "Ja se brinem o majci. Teško je traumatizirana zbog svega što se desilo u Siriji. Ni ja se prvih mjeseci u Siriji nisam osjećao dobro."

Izgubili se u Siriji

Qaes Said je, sa svojim mlađim bratom i sestrom, odrastao u palestinskom izbjegličkom logoru Jarmouk u blizini Damaska. Bilo im je, kaže, dobro. Iako je rat 2012. zahvatio mnoge dijelove zemlje njemu je uspjelo da završi ekonomiju na Univerzitetu u Damasku. Nedugo nakon toga, Jarmouk su okupirale zaraćene strane: "Ljudi su pobjegli kada je došlo do prvih zračnih napada na kamp. Moja familija i ja smo preselili u jedan hotel u Damasku." No, Said se malo kasnije vratio u izbjeglički kamp. Tada je već radio u jednoj omladinskoj organizaciji i želio je biti pri ruci mladima ali i starima koji su ostali u palestinskom izbjegličkom naselju. "Nikada neću zaboraviti lica žena i djece koji su nas molili da im pomognemo - kao da smo za njih bili posljednja nada.

A onda se 2013. godine desilo ono, o čemu je Said  mnogo puta slušao ali nikada nije vjerovao da će doživjeti: "Sirijska tajna služba upala je u hotel u kojem je bila moja porodica. Priveli su i moje roditelje,  brata i sestru", priča Said a onda spuštenim glasom dodaje: "Moji roditelji i sestra su nekoliko sedmica kasnije pušteni na slobodu ali od mog brata ni traga ni glasa." Said kaže da su njegovi roditelji željeli da on odmak ode u Bejrut. "Bojali su se za mene, pitali su se hoću li ja biti sljedeći?" Prije nego je Said u proljeće 2014. otišao u Bejrut, otac mu je umro. Palo mu je teško ostaviti majku i sestru same. Kao student imao je pravo da obaveznu vojnu službu pomjeri za kasnije.

Vojna obaveza ili zatvor?

Od toga je prošlo pet godina. Sirijski režim ne zna da je on sa majkom i sestrom u međuvremenu u Libanu. "Ne znam šta bi se desilo kada bih se vratio ali mogu da zamislim da bi završio ili u vojsci ili u zatvoru!"

Sirijski predsjednik Baschar al-Assad je izjavio da se izbjeglice smiju vratiti u izbjeglički kamp bez straha od represalija. Međutim izvještaji međunarodnih organizacija kao što je Amnesty International i sirijske nevladine organizacije Sawa govore suprotno. Neke izbjeglice su po povratku uhapšene a neke i mučene. Zloglasni šef tajne službe sirijskog zrakoplovstva Jamil Hassan otvoreno govori o listama na kojima se nalaze pripadnici opozicije i članovi njihovih familija.

Qaes Said ne želi da se izlaže riziku: "Na vlasti su i dalje isti ljudi. U Siriji se politički ništa nije promijenilo. "Assad želi apolitične ljude. Želi neutralne građane." A Said to više nije. Kao palestinske izbjeglice, ja i moja familija smo se ranije suzdržavali bilo kakvih diskusija."

Slobo

Said više ne želi život u društvu u kojem nema političkih sloboda. Jasno mu je da nema sigurnosti, sve dok je Baschar al-Assad na vlasti. Režimu je potrebna nesigurnost kako se lojudi ne bi ustali da ga svrgnu.

S druge strane, Said od Libana "nije puno očekivao" i za razliku od drugih "imao je puno sreće". To znači da od dolaska u Bejrut stalno radi u nevladinom sektoru i da od toga može da prehrani sebe i majku. "Poznajem mnoge koji hoće da se vrate jer ne mogu da plate troškove za život ali i zato što se Sirijci okrivljuju za sve probleme u Libanu." Atmosfera je često napeta. Zbog velikog broja izbjeglica je pritisak na tržištu rada porastao a povoljniji stambeni prostor je knap. Po navodima UNHCR-a 950.000 Sirijaca je registrovano u Libanu. Pretpostavlja se da je brojka onih koji nisu registrovani velika.

Deportacije za Siriju

Qaes Said priželjkuje život dostojanstven čovjeka. "Nisam jedini kome se sve ovo desilo. U pitanju je bol, koji dijele mnogi Sirijci. Sada međutim želim živjeti tamo gdje se mogu kretati i biti slobodan. Ne želim više da slušam da sui nekog odveli ili mučili."

Zabrinjava ga što libanske vlasti prisilno vraćaju jedan broj sirijkih izbjeglica. Osam libanskih organizacija pozvalo je vladu u Bejrutu da okonča takvu praksu. Sirijci imaju pravo da podnesu molbu za azil u Libanu, kaže se u apelu bejrutske organizacije "The Legal Agenda". "Iako se to sada odnose na one koji su od aprila stizali u Liban, deportacije Sirijaca bi se mogle proširiti", napominje zabrinuto Qaes Said i dodaje: "Ovdje se nikada ne zna šta još može doći. S tim moram živjeti".

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android