DW: Gospođo Slavik, zajedno sa vašom koleginicom Tesom Ganzerer, ušli ste u istoriju: vi ste prve otvoreno trans žene u njemačkom Bundestagu. Da li vas to čini ponosnom?

Nike Slavik: Srećna sam zbog svih kvir osoba u Njemačkoj, posebno zbog svih trans osoba, jer ovakva vrsta reprezentacije nikada ranije nije postojala. Kada sam bila mlada, nisam imala uzore ni u medijima ni u politici. To je bilo nešto što mi je tada zaista trebalo, da se osjećam kao normalan svijet i da smo svuda. Takođe možemo postati akteri u ovom društvu, aktivno nešto promijeniti, a ne samo ostati zarobljeni u ovoj ulozi žrtve. Ovo je važan korak za nas i naša prava.

Trans identitet je samo dio vas a o tome vas često pitaju. U Bundestagu se, međutim, bavite i drugim temama: saobraćajna politika, savremena socijalna politika, zaštita klime. Da li je trans identitet za vas blagoslov ili prokletstvo?

Uvijek mi je bilo važno da budem otvorena po pitanju sopstvenog identiteta jer znam da se ljudi time osjećaju osnaženim, da im to daje snagu i osjećaj da su viđeni.

Vi i Tesa Ganzerer takođe doživljavate verbalne napade u Bundestagu, uglavnom iz Alternative za Njemačku. Mora da imaš debelu kožu...

Kao političarka uvijek morate da imate debelu kožu, jer i mi moramo da prihvatimo kritiku, a dio toga je dobar i ispravan u demokratiji. Ali ima mnogo napada iz mržnje prema trans osobama, koji prelaze granicu. Veoma sam često napadana na internetu i to nije ugodno, ali ne želim ovim ljudima da pružim satisfakciju da su me zastrašili i nastavljam da radim za društvo u kojem čovjek ne mora da se krije.

Vi ste se autovali kada ste imali 17 godina. Kada ste postali svjesni da se ne identifikujete sa muškim polom?

To mi je uvijek bilo jasno. To sam veoma snažno osjećala još kao dijete. Postojala je jaka želja ljudi oko mene da ja ispunim mušku ulogu. Dobro se sjećam kako su me uvukli u fudbal i sve hobije koji bi se očekivali od navodnog dječaka. Ništa mi to nije išlo. A kada sam ušla u pubertet, imala sam veoma jak fizički osjećaj da se moje tijelo razvija u pravcu sa kojim se uopšte ne mogu identifikovati.

Vaš otac je iz Poljske, iz konzervativne katoličke porodice. Kako je reagovao?

Kada sam mu to rekla, odgovorio je pitanjem: „Da te sada udarim ili šta?". No, to nije mislio ozbiljno. U početku ga je to opteretilo, ali je onda vrlo brzo počeo da se zaokuplja situacijom trans osoba i takođe me podržao, što me je iznenadilo. Bila sam veoma uplašena u to vrijeme.

Vladajuća koalicija želi da ukine zakon o transseksualcima iz 1980. godine i zamijeni ga zakonom o samoopredjeljenju. Kada dolazi zakon?

Njemački zakon o transseksualcima je neustavan u mnogim aspektima. Do prije nekoliko godina je bilo predviđeno da ljudi koji žele da promijene ime i bračni status moraju da se razvedu. Postojala je i obavezna sterilizacija. Ovo je Savezni ustavni sud okarakterisao kao neustavno.

Iako Svjetska zdravstvena organizacija kaže da trans identitet nije mentalni poremećaj, njemačka država i dalje primorava trans ljude da idu na dugačke terapije i da im različiti psiholozi dva puta nezavisno ovjeravaju trans identitet. Želimo da ovo revidiramo kako bi oni koji su pogođeni mogli sami da podnesu prijavu. Očekuje se da zakon prođe u Bundestagu kasnije ove godine.

Šta se može učiniti da se društvo učini otvorenijim za manjine?

Reprezentovanje je veoma važno. Možda ima mnogo onih koji nemaju kontakt sa trans osobama, koje imaju predrasude ili strahove. I mislim da kada nas vide i vide da smo normalni ljudi, da se onda ti strahovi mogu ukloniti.

Čak i ako smo samo mali dio društva, zaslužujemo da budemo priznati i poštovani. Ovo važi i za druge manjine, bilo da je riječ o religiji ili o ljudima sa migrantskom pričom: svi imamo pravo da ne budemo napadnuti i da živimo svoje živote što slobodnije i nezavisnije.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu