Italijanski novinar i humanitarni radnik Klaudio Gerardini (Claudio Gherardini) izvještavao je u posljednjih 30 godina sa najznačajnijih događaja u Evropi, među kojima su podjela Čehoslovačke i pad Berlinskog zida. Našao se usred rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, odakle je pisao za niz italijanskih medija, između ostalog za firentinski Kontroradio (Controradio). Danas tvrdi isto što i početkom rata - niko u Evropi nije htio da zaštiti BiH, zato rat nije spriječen, zato je toliko dugo trajao, a Srebrenica je simbol nedovoljne volje Evrope i svijeta da spase BiH. Kao novinar i humanitarac uradio je onoliko koliko je sam mogao - svojim izvještajima pokušao je da zainteresuje Italijane za ono sto se dešavalo u BiH i Hrvatskoj, na nekoliko stotina kilometara udaljeno od njih. I sam je organizovao prevoz bolesne djece iz BiH kako bi im bilo omogućeno liječenje u Italiji. Sa žaljenjem kaže da je BiH danas "paralisana” zbog podjele koju je nametnuo Dejtonski sporazum i ubijeđen je da za tu zemlju postoji samo jedno rješenje - ulazak u EU.

„Svi su znali da će naši životi biti promijenjeni poslije pada Berlinskog zida, ali niko nije znao kada i koliko. Došao sam u Berlin dva dana pošto je pao Berlinski zid i doživio atmosferu i vidio radost ljudi koji su bili tamo. U svojim radio izvještajima sam govorio da će taj događaj promijeniti istoriju svijeta, ali nisam znao da će i moj život biti potpuno promijenjen i to u roku od dvije godine. Kada su počeli konflikti u bivšoj Jugoslaviji, uključio sam se u organizovanje prevoza humanitarne pomoći, najprije za Hrvatsku, i počeo da izvještavam o ratu za Kontroradio", priča za Deutsche Welle ovaj italijanski novinar.

Prkos ratu

Dok je francuska vlada, podsjeća Gerardini, gajila simpatije prema Srbiji, a njemačka prema Hrvatskoj, BiH je bila prepuštena sama sebi. U humanitarnim akcijama Gerardini je učestvovao od početka ratova, a tokom 1994. našao se u Bugojnu: „Ono što me fasciniralo u Bugojnu, i kasnije u drugim mjestima u BiH, je upornost ljudi da uprkos ratu žive normalno. Kada sam došao u Bugojno, čule su se bombe. Pitao sam čovjeka kod koga sam bio - šta ćemo sad? Bio je uključen televizor i to Rai Uno koji je tada emitovao jednu poznatu zabavnu emisiju. Mirno mi je rekao – ništa, i nastavio da čita! U Sarajevu su se ljudi trudili da dođu ne samo do hrane, nego i do kozmetike, cipela, tašni. Žene u Sarajevu su činile sve da budu lijepe kao i prije rata. Oduševio me ja taj napor ljudi da se ponašaju kao da se ništa ne događa. To mi je možda i najjači utisak iz BiH."

Uporedo sa novinarskim poslom Gerardini je učestvovao u prevozu bolesne djece iz Hrvatske i BiH, kako bi se ona liječila u Italiji: „U početku sam radio sa jednom malom italijanskom nevladinom organizacijom, ali kasnije sam sve sam organizovao. Povezivao sam se sa lokalnim zvaničnicima u Italiji, ljekarima, novinarima i sam prevezao nekoliko bolesne djece u Italiju."

Rat u susjedstvu

I nakon više od 20 godina Gerardini se čudi činjenici da su dvije paralelne stvarnosti bile moguće na udaljenosti od samo nekoliko stotina kilometara. „Poslije prvog putovanja u Hrvatsku i u BiH, našao sam se u roku od nekoliko sati u Trstu gdje se život normalno odvijao. Nisam mogao da pojmim da na Balkanu divlja rat, a mi ovdje živimo normalno, djeca se igraju, mi pijemo kafu,... Jer to nije bilo negdje daleko, to je bilo tu, kod nas“, ističe za DW Gerardini.

Za vrijeme boravka u Hrvatskoj i BiH Gerardini je izvještavao za medije na italijanskom jeziku. Koliko vjeruje da je doprinio da se javnost u Evropi zainteresuje za ratove u bivšoj Jugoslaviji? „Rekao bih da je situacija u tom smislu bila različita u svakoj zemlji u Evropi. Uticaj nisu imali samo mediji. Ogroman uticaj imalo je ono što su govorili intelektualci. U Francuskoj su intelektualci bili na strani Bosanaca, u Njemačkoj su neki, poput Handkea (pisac Peter Handke, op.ur.), podržavali Srbiju. U Velikoj Britaniji su se manje isticali intelektualci, ali je zato BBC imao najbolje izvještaje o balkanskim ratovima. Rekao bih da je Italija dobro razumjela Jugoslaviju mnogo prije nego što je rat počeo. Dan poslije Titove smrti u listu Korijere dela Sera (Corriere della Sera) osvanuo je tekst u kojem je pisalo: 'Ako ne budemo oprezni, u Jugoslaviji će se desiti pokolj.'  Ipak, kada su počeli konflikti u bivšoj Jugoslaviji, Italijani više nisu razumjeli šta se tamo dešava."

Međunarodna zajednica samo termin

Evropske zemlje nisu učinile dovoljno da spriječe rat u Bosni i Hercegovini, tvrdi Gerardini: „Međunarodna zajednica je termin koji je prihvaćen i toliko se koristi u medijima. U BiH su vjerovali da će ta divna zajednica spasiti svijet, pa i BiH. To je bila velika iluzija. Miteran (Mitterand, tadašnji francuski predsjednik, op.ur.) je otišao u Sarajevo i rekao da će Bosanci biti zaštićeni. Na kraju ništa nije učinjeno. Pa i u Srebrenici se moglo vidjeti šta će se desiti i šta se dešava. Dakle, BiH je uvijek bila pod budnim okom, ali nikada ništa ozbiljno nije učinjeno da bi ona bila spašena. Kao da se mislilo da će se stvari riješiti same od sebe. Posljednja šansa da se spasi BiH bila je Srebrenica. To nije učinjeno i rat je ubrzo poslije toga bio gotov."

BiH paralisana Dejtonskim sporazumom

Za Gerardinija je Dejtonski sporazum „užasan" jer je njime BiH podijeljena – i „paralisana", a jedino rješenje za nju jeste, prema njegovim riječima, ulazak u EU.

„Dodik stalno ponavlja kako BiH ne postoji. U Federaciji BiH Bakir Izetbegović ne propušta priliku da izjavama napravi još veći haos, Hrvati hoće svoju državu i tvrde da će katolici nestati iz BiH. Osim toga, siromaštvo je ogromno u toj zemlji. To utiče i na obrazovanje ljudi, a svaki populizam i demagogija hrane se neznanjem naroda. Korupcija je ogromna. Zato je jedino rješenje za BiH ulazak u EU", ocjenjuje za DW Klaudio Gerardini.

On tvrdi da je Evropa učinila dvije „ogromne greške", i to 1990. i 2000. Godine: „Još 1990. godine, kada se već nazirao rat, trebalo je primiti Jugoslaviju u EU, uticati na one koji su htjeli da se odvoje da zatraže ulazak u EU. Ali to nije učinjeno. Ista greška napravljena je i 2000. godine. Ako se tada razmatrala mogućnost da u EU uđu Mađarska, Rumunija i Bugarska, što se i desilo, onda je trebalo primiti i sve zemlje bivše Jugoslavije. EU je sve do 2004. godine bila u mnogo boljem stanju i mnogo otvorenija nego danas."

Uprkos krizi, Evropa „nema pravo da odustane od svog posla", tvrdi Gerardini. „Ulazak BiH, Srbije, Makedonije, Crne Gore u EU jedino je pravo rješenje. Alternative jednostavno nema. Ja uprkos svemu imam nade", zaključuje italijanski novinar Klaudio Gerardini.