„Nirnberg" (Nürnberg) je ono što se nekada nazivalo „filmom za Oskar", ili manje laskavim, „mamcem za Oskara". Film reditelja Džejmsa Vanderbilta obrađuje temu ogromne istorijske težine - suđenje nacističkom vođi Hermanu Geringu (Hermann Göring) u Nirnbergu. Za glavne uloge su angažovani oskarovci Rasel Krou (Russell Crowe) i Rami Malek. Riječ je o filmu, u čiju produkciju su uložena značajna sredstva.

Za razliku od prethodnih ostvarenja o Nirnberškim procesima, Vanderbiltov film nije sudska drama, već psihološki triler zasnovan na knjizi Džeka El-Haja „Nacista i psihijatar".

Film „Nirnberg"(u originalu Nuremberg) se fokusira na intervjue između Geringa (Krou), komandanta Luftvafe i drugog najmoćnijeg čovjeka Trećeg Rajha, odmah iza Hitlera - i vojnog psihologa, potpukovnika Daglasa Kelija (Malek), koji mora da procijeni da li je nacistički lider mentalno sposoban za suđenje.

Keli je mlad, ambiciozan i opsjednut prirodom zla. „Šta kada bismo mogli da seciramo zlo?" pita se on na početku. „Šta to Nijemce čini drugačijima od nas?"

Odgovor je: malo toga.

U svojoj knjizi „22 ćelije u Nirnbergu" Keli je zaključio da su nacisti, uključujući Geringa, kako se pokazalo na suđenju, bili obični ljudi: možda ambiciozni i okrutni narcisi, ali ne psihopate - i upozorio da sposobnost za zlo nacističkih razmjera nije njemačka specifičnost, već da postoji u svakom društvu, pa i u američkom.

To je suština Vanderbiltovog argumenta, egzistencijalno upozorenje koje prožima čitav film „Nirnberg".

Nirnberški procesi su počeli prije 80 godina

Nirnberški procesi su održani od 20. novembra 1945. do 1. oktobra 1946. godine - na optuženičkoj klupi su bila 22 najviše rangirana preživjela nacistička lidera, kao i šest njemačkih organizacija.

Prošlo je, dakle, 80 godina otkako je Nirnberški tribunal postavio temelje međunarodnog prava i uspostavio načelo - mada ne uvijek i primijenjeno - da holokaust i zločini protiv čovječnosti ne smiju ostati nekažnjeni.

Ali, sjećanje na taj istoriojski događaj je izblijedilo, zajedno sa lekcijama koje su navodno naučene iz Drugog svjetskog rata i Holokausta. Slogani, simboli i ideologija nacizma i fašizma se vraćaju, prihvaćeni od strane ekstremne desnice širom Evrope, Sjedinjenih Država i šire. Vapaj „nikad više" djeluje aktulenije nego ikada.

Film, koji podsjeća gledaoce da smo već prošli tim putem, i da znamo kuda vodi, čini se kao vrijedan poduhvat. Ali, film „Nirnberg" djeluje začuđujuće isprazno: djelo sjajne spoljašnjosti, no više predstava nego proces.

Uglancana produkcija u sudaru sa užasima koje prikazuje

Tema „Nirnberga" nije izgubila na aktuelnosti, ali Vanderbiltov film djeluje staromodno - u najgorem smislu te riječi. To je „velika" produkcija, koja zaobilazi sopstvene zaključke umjesto da se s njima suoči.

Vanderbiltov Gering ni u kojem slučaju nije običan čovjek koji je postao monstrum, već je uvijek veći od života. Kako bi i mogao biti drugačiji, kad ga tumači Rasel Krou, „Gladijator" lično?

Ipak, gluma u „Nirnbergu" je izvanredna - naročito Rasela Kroua, u ulozi korpulentnog, lukavog Hermana Geringa, čija je svaka šala i opaska strateški proračunata. Scene suočavanja, bilo u prostoriji za ispitivanje ili u sudnici, vješto su režirane. Produkcijski dizajn je uglađen, tačno onakav kakav se očekuje od holivudskog filma s ambicijom da bude „veliki".

Ali taj sjaj je u sukobu sa užasom koji film prikazuje. Režiser je htio da snimi film o moralnom suočavanju, ali se zadovoljio filmom o performansu: Geringovom na sudu, glumaca pred kamerom i samog Holivuda pred sopstvenom savješću.

U jednom ključnom trenutku, tužioci prikazuju snimke koncentracionih logora. Vanderbilt odlučuje da prikaže autentične slike. Umjesto da film time dobije na težini, prizori unakaženih, izgladnjelih tijela samo još više ističu koliko sve ostalo djeluje uvježbano i vještački.

To je potpuna suprotnost onome što je Džonatan Glejzer postigao u svom Oskarom nagrađenom filmu „Zona interesa" - čije svedeno, nedramatizovano insceniranje, snimljeno pod prirodnim svjetlom, bez muzičke pratnje, pojačava banalnost monstruoznosti komandanta Aušvica, Rudolfa Hesa.

Posljedice Nirnberških procesa

Spektakl filma „Nirnberg" djeluje još ispraznije ako se pogleda stanje međunarodnog prava danas. Na kraju bi trebalo da aplaudiramo pobjedi pravde, ali Međunarodni krivični sud u Hagu, nasljednik Nirnberga, učinio je malo da spriječi savremene zločine, poput onih u Ukrajini i Gazi.

Tokom decenija snimljeno je više filmova i dokumentaraca o Nirnberškim procesima, među njima i klasik Stenlija Kramera iz 1961. „Presuda u Nirnbergu", sa Spenserom Trejsijem, Bertom Lankasterom, Marlen Ditrih i Maksimilijanom Šelom u glavnim ulogama. Film je bio nominovan za jedanaest Oskara, osvojio dva, a 2013. je uvršten u Nacionalni registar američke Kongresne biblioteke kao djelo od „kulturnog, istorijskog i estetskog značaja".

Ono što je Kramerevu „Presudu u Nirnbergu" učinilo vječnom jeste spremnost da ne optuži samo Nijemce, već i publiku koja ga gleda.

U Vanderbiltovom „Nirnbergu" toga nema. On dotiče tu opasnu misao - „Šta njih razlikuje od nas?" - ali se povlači u sigurnost istorijske distance. Rezultat je film o zlu koji je isuviše brižljivo osvijetljen da bi se usudio da se uprlja.

Na kraju, „Nirnberg" ne podbacuje zbog nedostatka zanatske vještine, već zbog nedostatka uvjerenja. Pitanja koja pokreće - o odgovornosti, saučesništvu i krhkosti međunarodne pravde, ne mogu biti aktuelnija. A ipak, uprkos svom sjaju i snazi, film nikada ne napušta sudnicu. On rekonstruiše istoriju, ali se s njom istinski ne suočava.