Nekada su prognani ili izbjeglice u BiH bili Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Oni danas nemaju nacionalnosti jer su danas svi - povratnici. Povratnici u svoje domove ili ljudi koje je životna sudbina natjerala da zauvijek odu sa svojih ognjišta i dom zasnuju na nakom drugom mjestu. Brojni i nakon više od dva desetljeća od kraja rata još nisu u svom domu. Najveći broj njih integrirao se u zemljama prihvata iz kojih se mladi teško odlučuju na povratak. Njihove priče sve su različite, a opet toliko slične.

'Nisam jedini koji je morao početi novi život'

Hrvat iz Konjica Ilija Šagolj za sebe kaže da je prognanik i više nikada neće živjeti u svom Konjicu. Ovaj nekadašnji logoraš izbjegao je iz rodnog mjesta i konačan dom s obitelji pronašao u prigradskom naselju Ortiješ kod Mostara, gdje živi od 1993. godine. Ovo je nekada bilo plodno zemljište, no nakon rata tu su 'niknuli' novi domovi izbjeglih Hrvata, pretežito iz Bosne, ukupno oko 600 kuća. Ali, Ilija Šagolj, unatoč svemu, ne želi da ga prevlada ogorčenje.

"Život sam morao početi iz početka u zrelim godinama, ali nisam jedini. Ali danas se ljudi opet masovno iseljavaju jer nemaju posao, nemaju povjerenja u političke strukture i ponovno odlaze cijele obitelji", kaže on za DW. Obiteljsku kuću u Konjicu je prodao, a novu u Ortiješu sagradio je vlastitim novcem te malim dijelom od donacije za izbjegle. "Vrijeme je učinilo svoje i ovdje je sada moj dom", zaključuje Šagolj.

'Nisam željela prihvatiti život u izbjeglištvu'

Memnuna Hasić je Bošnjakinja iz Ljubuškog. Za sebe kaže da ju je samo inat gonio na povratak u razrušenu kuću iz izbjeglištva u Baden-Württembergu u Njemačkoj. "U izbjeglištvu sam radila svakakve poslove kako bi osigurala prihod, čistila sam, prala suđe, a jedno vrijeme čak sam bila i novinski dopisnik, ali nisam željela prihvatiti da to bude moj život. I vratila sam se s djecom u razrušenu kuću i vlastitim je sredstvima obnovila", kaže ova profesorica za DW.

Ona danas radi svoj posao, profesorica je u jednoj školi u Ljubuškom, a na radno mjesto je vraćena nakon podignute tužbe. "Nisam vjerovala da će sud presuditi u moju korist i da ću ponovno raditi svoj posao. Ali, dogodilo se i to mi je vratilo vjeru u život". Na pitanje je li sve kao prije odgovara: "Nikada neće biti isto kao prije. Sve se promijenilo. Sve je drukčije, nekako usiljeno, ali ovdje je moj dom, ovdje ponovno radim i živim", zaključuje Memnuna.

'Svima nam je isto'

Nakon izbjeglištva u Nevesinju, u svom domu je od 1999. je i obitelj Radomira Sudara domicilnih stanovnika mostarskog mjestašca Baćevići. Ali, njegova kuća ni do danas nije potpuno obnovljena. Kaže da je obnavlja sam kako može i stiže. "Bilo je nešto donacija za obnovu ali to je nedovoljno. Hvala Bogu pa nitko od obitelji nije stradao, dvojica sinova su zaposleni, a za ostalo sve uz zdravlje", kaže Radomir za DW.

Nekada je radio u 'Sokolu', cijenjenoj tvornici zrakoplova u bivšoj Jugoslaviji, ali danas on i njegova supruga nemaju nikakva primanja i žive od poljoprivrede i proizvodnje domaće, zdrave hrane. "Politike su željele posvađati narode, ali narodi nisu posvađani i svima nam je isto", zaključuje Radomir, pričajući o prijeratnim prijateljima Bošnjacima i Hrvatima.

Izbjeglice i nakon 21 godinu od rata

U kolektivnom centru Tasovčići kod Čapljine i danas živi skoro 50 prognanih Hrvata iz Kaknja, Zenice, Konjica. Za njih povratak i nakon 21 godinu od rata, još nije ni počeo. Žive u oronulim barakama i kontejnerima, sa svojim tužnim životnim pričama, zaboravljeni od svih. Ovi prognani više ne spominju rat, već samo birokraciju. "Niti stana, niti kuće, niti pomoći, niti života... Što bih više o tome kazala? Dolaze nam još samo novinari i pitaju kako nam je. Slikaju nas kao neke rijetke životinje u rezrevatu i odu", kaže Dragica, ogorčena i na rubu plača ne želeći se fotografirati. Napušteni i zaboravljeni od svih, oni i danas - čekaju.

Ramiz Sadžak prognan je iz Stoca, a svoj dom ponovno je izgradio u Berkovićima. Upravo on je medijima bio primjer zanimljive povratničke priče Bošnjaka koji se nastanio u Republici Srpskoj, u mjestu bez vode i struje. "Dolazili su mi nekoliko puta, ali nisam se želio isticati, skretati pozornost na sebe da ne bih imao problema. Želio sam miran život jer je Republika Srpska za mnoge bila tabu", kaže on za DW. Danas ima svoju farmu koza ali ističe: "Nisam tražio pomoć ni od koga jer bih onda bio dužan. Sve sam napravio sam i mirno živim", zaključuje on.

Na tisuće izbjegličko-povratničkih priča još je neispričano, a još oko 120.000 uništenih ili oštećenih stambenih jedinica čekaju na obnovu. Sociolog i književnik Esad Bajtal o ovim sudbinama za DW kaže da je u BiH danas samo prividni povratak. "Imamo mehanizam manipulacije povratkom i povratnicima. Povratak ne odgovara ni vlastima jer nemaju rješenje kako zaposliti još 600 ili 700 tisuća pridošlih kada i ovi koji žive žele otići. Ovo je dobra zemlja i dobri ljudi, bez obzira što se ovdje događalo, dok državu imaju BHS bleferi i samozvani čuvari nacionalnih interesa", zaključuje ovaj sociolog.