„Kada su predsjedniku Aleksandru Vučiću na komemoraciji 24. marta pošle suze, bio je predstavnik srpskog društva po tome koliko je šok i danas dubok. Doduše, Vučić ni jednom riječju nije pomenuo žrtve na drugoj strani", piše Erih Ratfelder za dnevnik Tageszeitung (Tagescajtung): „U srpskoj štampi se ni ne izvještava o tome da postoje masovne grobnice sa Albancima iz vremena rata. Široka srpska javnost zna samo za jednostranu sliku priče, iako se neki opozicionari tome suprotstavljaju. Ona ne zna ništa o etabliranju represivnog sistema poslije revizije srpskog Ustava iz 1989. Ona ne zna gotovo ništa o početku 90-ih godina, kada su Albanci izleteli iz državne službe i privrede. Ona ne zna ništa o svakodnevnom tlačenju kojem su Albanci bili izloženi svih tih godina. I ne diskutuje o tome da je tadašnji predsjednik Slobodan Milošević sklapanjem mira u Bosni spriječio mirno rješenje za Kosovo. Javnost u Srbiji zna samo da su borci UČK, koji su se poslije pojavili, samo teroristi protiv kojih se trebalo boriti svim sredstvima. Jer, u srpskom istorijskom mitu 19. vijeka Kosovo je 'kolijevka nacije' koju valja braniti svim sredstvima – sve i ako su Srbi na Kosovu odavno bili manjina."

„Shodno tome je većina srpskog stanovništva podržavala brutalne akcije srpskih policajaca i vojnika. Uništavanje čitavih dijelova zemlje, spaljivanje trećine albanskih sela 1998, godinu dana prije akcije NATO, ne postoji u kolektivnoj svijesti Srba. Srpski general Ratko Mladić je 1995. masovno ubistvo više od 8000 Bošnjaka u bosanskoj Srebrenici nazvao 'osvetom Turcima'. To se odnosilo na (izgubljenu) bitku protiv Osmanskog carstva na Kosovu polju 1389. Šesto godina kasnije su to dakle Bosanci imali da plate životom. I danas ogromna većina u srpskoj javnosti odbija da prizna da je u Srebrenici bio genocid."

Srebrenica: podloga za odluku NATO-a

„Događaji u Srebrenici su stvorili podlogu za odluku NATO. Ni to se ne opaža kao istorijska činjenica. Da je Milošević pristao na Sporazum iz Rambujea, koji je bio posljednji pokušaj da se problem mirno riješi, Kosovo bi danas neosporno još bilo državno područje Srbije. On je propustio šansu. Zato su Amerikanci i Britanci požurivali na rat."

„Odluka njemačke crveno-zelene vlade (socijaldemokrata i zelenih) da se zbog Kosova vojno interveniše u Srbiji, srpski zločini u Bosni, genocid u Srebrenici, sigurno su psihološki uticali na odluku o intrervenciji. Šok iz Srebrenice je bio pozadina za ukazivanje Joške Fišera na njemačku poziciju poslije Drugog svjetskog rata: „nikad više Aušvic; nikad više rat". Nikad više Aušvic u vezi sa balkanskim ratovima znači: nikada više ne dozvoliti monstruozne zločine pred našim očima. Na Kosovu je prijetilo da se ponovi ono što se desilo u Bosni."

„Obrazloženje koje je poticalo iz prerađivanja njemačke istorije su druge sile zahvalno preuzele. Za to su imale i razlog. Od 20-ih godina, različite srpske vlade su pokušavale da promijene etnički sastav na Kosovu u svoju korist. O tada nastalom spisu srpskog političara Vase Čubrilovića – planu da se Albanci odstrane sa Kosova – u Srbiji 90-ih godina se ponovo široko diskutovalo – a od 1998/99 taj plan je sprovođen. Sa NATO-intervencijom 1999, ta strategija se samo zaoštrila i radikalizovala. Srbi su deportovali 900.000 Albanaca u Makedoniju i Albaniju, pri tome je ubijeno 13.000 ljudi."

„Nakon što je Milošević u junu 1999 kapitulirao, te izbjeglice su mogle da se vrate. Ali onda su pobjegli mnogi Srbi, prije svega državni službenici koji nisu poticali sa Kosova, jer su morali da strahuju od osvetničkih činova Albanaca. I Srbi sa Kosova su imali žrtve. Danas na Kosovu živi još samo 120.000 od nekadašnjih 220.000 kosovskih Srba."

„Uprkos svemu: poslije 20 godina, situacija na Kosovu se unekoliko smirila. Država, proglašena nezavisnom 2008.godine, je multietnički obojena. I kosovski Srbi su dio vlade. Od prije nekoliko mjeseci se pregovara o tome da Srbija diplomatski prizna Kosovo. Vučić, bivši ministar informisanja Slobodana Miloševića, sada pregovara sa bivšim vođom UČK Hašimom Tačijem o razmijeni teritorija. Područja sa srpskom većinom na Sjeveru trebalo bi da pripadnu Srbiji, albanska područja oko grada Preševa – Kosovu. Tada bi Srbija trebalo da diplomatski prizna Kosovo. Ali, može li Vučić da ubijedi svoju sopstvenu javnost, koju je sam manipulisao, da se odrekne Kosova?"

„Na obje strane bi trebalo da se mnogo šire diskutuje o prošlosti. Albanci, koji su imali 13.000 žrtava, u osnovi su spremni za to ali će to moći samo ako srpsko društvo prizna te žrtve. Stvaran mir, kako je to jednom rekla srpska istraživačica genocida Janja Beč, moguć će biti samo kada ljudi, potreseni zbog prošlosti, budu mogli zajedno da plaču. Vučić i Tači to do sada nisu mogli", piše Erih Ratfelder za dnevnik Tagescajtung.

Priredio Saša Bojić